Preobrazba

Autor je hrvatski kazališni kritičar, prevoditelj i književnik rođen u Zagrebu 1956. godine gdje je završio Pravni fakultet. U svom kontinuiranom djelovanju od 1979. do danas kazališne kritike redovito je objavljivao u brojnim dnevnim novinama i tjednicima u Hrvatskoj. Kritike i prikaze objavljuje i u inozemstvu (u Češkoj i Sloveniji), a ponajviše Italiji. Zahvaljujući njegovu poznavanju svjetske, a naročito talijanske drame te znalačkom, upornom i pedantnom radu, hrvatska javnost dobiva niz vrhunskih prijevoda drama s talijanskoga (Goldoni, Pirandello, De Filippo, Niccodemi, Nicolai, Maraini, Siciliano, Lunari, Fo, Quintavalle, Ruccello, Massini, Fratti i dr.), španjolskoga (Calderón, Lope de Vega, Moratin), s engleskoga (Shaw, Wilde) i slovenskoga (Bevc, Zupančič) jezika. Hrovat je i prozni pisac: romana Putovanje, Lorenzaccio, romana za djecu Askalon, zbirke pripovjedaka Doživljaji Prosvijetljenog, te dobitnik nagrada za mladog pisca i kratku priču. Autor je i dramskih tekstova.

Kad joj se primakla pedeseta, nekako tiho, rutinski, istodobno izdajnički i podlo, gospođa Višnja je – prvi put u svome polustoljetnom životu – poželjela udati se. Udati se brzo, donijeti naglu, možda nepromišljenu odluku, a onda ispaštati, uživati u blagodatima braka, ili se pomiriti sa sudbinom... Tako su barem tri raspoložive mogućnosti (gotovo jedine, s ponešto blagih inačica) ocrtavale njezine malobrojne, nemaštovite prijateljice, uvijek okružene djecom, ili sa zahtjevnim (tako su barem one tvrdile) mužem na telefonskoj liniji. Iako je bila (samo zbog nedostatka urođene ambicije) tek tajnica osnovne škole, jedine u njihovoj prigradskoj četvrti, gospođa Višnja nije bila neobrazovana ni glupa, naprotiv! Odmah je zaključila da je nestanak maštovitosti prva (netjelesna) posljedica braka. Nakon prvog, najčešće kratkog, mogli bismo reći “romantičnog” razdoblja, žene bi stale na zemlju tako čvrsto i tako teško – da se više ne bi od nje odvajale. Razgovore o ljubavi (uostalom, što je to ljubav? Je li ikad itko dao prihvatljivu definiciju?), zamijenili bi dugi (dulji od onih ljubavnih) dijalozi o karijeri, imovini i Drugima. Ukratko, Drugi su bili svi ostali s kojima se mala obitelj uspoređivala. Žena bi postavljala pitanja, a muškarac bi nešto nejasno mrmljao, i to je, na njegovu jeziku, imao biti odgovor. Jadno. Zašto ti nisi postao šef? Zašto je tvoju povišicu uvijek tako lako odgoditi? Za Sveto Nigdarjevo... Gorak osmijeh. A novi auto? Darovi za vjenčanje moje sestre... Muškarac, ma kakav on bio, već bi se okrenuo k zidu i spavao isprekidanim snom kakav daruje nečista savjest. Tako su pripovijedale Višnjine sve malobrojnije prijateljice. Nekako ih je pogubila putem, kojemu je polazna točka bilo još ono zbrkano (i nakon trideset godina nejasno) razdoblje, u kojem se na neponovljiv način prepliću želje i strahovi. S kakvom je samo tjeskobom gospođa Višnja (tada samo Višnja, štoviše Višnjica) odijevala minisuknju, u nadi da njezina koljena nisu pretjerano kvrgava, a butine predebele, te da će sklad tih lijepih nogu opaziti Milan. Međutim, Milan je izbliza zapažao Biserkino poprsje, osobito kad bi se bijela bluza s narodnim vezom postrance malo rastvorila... Skromnoj srednjoškolki Višnjici preostajali su tek drugorazredni frajeri: autolimarov krupni sin, koji joj je oduševljeno pokušavao objasniti tajne Wankelova motora i pri tom zavlačio ruku duboko pod suknju – i to takvom silinom da je Višnjica nije mogla skrenuti s poznata puta ili makar usporiti, onda onaj smiješni poluintelektualni bojažljivac Goran, koji joj je u podrtini od auta svog oca dugo govorio (i samo govorio) o društvenoj nepravdi i o tome kako su njihovi nastavnici zadrti konformisti (da ne kaže što gore), i uopće nisu u pravu... Za to vrijeme, Višnjica je gladila svoje uvojke zlatne boje (kosu joj je bojila mama, sjajna frizerka) i razmišljala o tome kako bi od Velimira, trećeg frajera, izvukla (za Valentinovo) one predivne talijanske cipele. Prodat će ih, ako se ne požuri. Bilo ih je još, i u kasnijoj dobi, kad se zaposlila u tekstilnoj tvornici koja je stalno “lebdjela”, kako je govorio komercijalni direktor, iznad prilično duboka ponora. S njim je imala jednu sasvim ugodnu malu aferu, vodio ju je u Opatiju (bila je u “Ambasadoru”!) i u Trst, a one ogavne carinike poznavao je tako dobro da bi im, onako u prolazu, samo podijelio cigarete. Kad bi je koji od njih prodornim očima dobro odmjerio i potom konstatirao (više kao kompliment direktoru, nego njoj): “Dobra mala!”, nije znala bi li se nasmiješila ili neko vrijeme durila. Bilo je to, naime, sretno doba kad još nije bilo feminizma... Naposljetku je “Univerzal” (tako se – tko zna zašto – zvala tekstilna tvornica) iscrpio svoj lebdeći potencijal i naglo se strmoglavio u onaj odavna već prijeteći ponor. Komercijalni je odlebdio u Austriju gdje je osnovao vlastiti export-import, a djevojke su se razbježale. Višnjicu, koja je bila negdje na pola puta između baš te šarmantne, već sazrele Višnje i (buduće) gospođe Višnje, koja se već jasno nazirala, više nego zrela ploda, zapao je jedan podebeli, dobroćudni strojarski inženjer, istina stariji od nje, ali još uvijek za sve upotrebljiv. On joj je – preko svojih razgranatih veza – i pomogao da se zaposli u školi iako se ona u početku pomalo nećkala. Pa što će u školi? Cijeli dan među tolikom bučnom i nemirnom djecom... Tako je govorila dobroćudnom inženjeru koji je samo slijegao punašnim ramenima koja su pritezale naramenice i smirujućim tonom odgovarao: “Ne brini se, naviknut ćeš se ti već... I tako ti je to samo par sati dnevno... A nisu ta djeca tako ni loša.” Višnja bi podnijela djecu – zapravo je prema tim stvorenjima bila ravnodušna – no nije joj se sviđalo to što su jedina dva muškarca u školi bili ostarjeli, sjedokosi, pogrbljeni i pomalo prljavi podvornik te direktor, suprotnost podvorniku, uvijek u plavom odijelu s jarkocrvenom kravatom, čovjek na rubu starosti, uvijek ozbiljan, ako ne i mrgodan. Iza njegovih leđa, djeca su ga oponašala, no Višnja se pravila da ništa od toga ne primjećuje kako ne bi morala reagirati. Istini za volju, treba priznati da je bila i pomalo uvrijeđena što joj uštogljeni direktor uopće nije udvarao – nimalo. U tome je vidjela prve simptome svoje skorašnje preobrazbe u “gospođu Višnju”, ali i to je radije zadržala za sebe. Tri njezine prijateljice (na toliko je, eto, spao njihov broj) nisu za takve stvari imale smisla; ona među njima (profesorica u gimnaziji) koja je bila najbliža intelektualnom etiketiranju jednostavnih stvari (uvijek se nađe takva) govorila je da je sve to “alegorija”; naravno da je nitko nije razumio. Susretale bi se na vodenastoj kavi u osrednjim kafićima i ogovarale Druge. Malo su govorile o svojim zatvorenim i prosječnim životima (ako se tako nešto za život uopće može tvrditi, komentirala bi profesorica), znatno više, i to s dubokim i, reklo bi se, rafiniranim poznavanjem, o naopakom i rugobnom životu Drugih. Znate li da moj susjed već dvadeset godina ima ljubavnicu? Kad mu je ona sirota na poslu ili na tržnici, eto nje. Kao da ima šesto čulo! “Možda ima mobitel”, rekla je Višnja, ali druge su je mrko pogledale. Ne, to nije smiješno. Ona sirota se toliko muči, sin im je huligan, uvijek dođu po njega kad je utakmica... Što se drugo i može očekivati od takva oca! Dvadeset godina ima ljubavnicu! Nije trebalo da taj susjedov huligan za njom trči i viče “Stara frajla! Usidjelica! Stara cura!” i još nešto vulgarno, što se nije usuđivala ni ponoviti – da bi se osvijestila. To osvješćenje nije bilo nalik onim “prosvjetljenjima” iz popularnih knjiga o mudrosti Dalekog istoka, koje bi ponekad uzela u nastavničkoj knjižnici, prelistavala i nasumično čitala. Ne, nije bilo ugodno i nije bilo nalik rosnome, sunčanom jutru kad se polazi na dalek put... Naprotiv, bilo je tjeskobno i nije ostavljalo odveć mogućnosti. Gdje su moje uspomene? Gdje su moja sjećanja na bračni život? Sad već skoro dovršena “gospođa Višnja” osjetila je nešto nalik gorčini. Posljednji njezin muškarac bio je strojarski inženjer koji je vonjao po neizbježnom strojnome ulju i ozbiljno mislio da su ljudi također strojevi koje valja u točnim intervalima podmazivati i servisirati. “Inače se zupčanici zaribaju!”, govorio je tek napola u šali. Gospođa Višnja, u pedeset i prvoj, dovršila je svoju preobrazbu. Nije se pretvorila u kukca, uopće, ni u što tako radikalno. Ako je išta u životu mrzila, bio je to fanatični radikalizam. Ne, jednostavno je začuđenom, masnom strojaru rekla da je s njima gotovo (“Zapravo, mi nismo nikada ni postojali!” – To je pokupila od učene profesorice koja je jednom tvrdila da je učestala uporaba zamjenice mi jedan od nepogrešivih predznaka skorašnjega braka, ali joj se i ovdje dobro uklopilo.) Strojar ju je, međutim, dotukao. “Ja nikad nisam ni tvrdio da jesmo”, mirno je odgovorio. Gospođa Višnja, koliko su joj to već financije dopuštale, počela se odijevati smiješno ili izazovno, ovisno o tome s koje ste strane gledali. Provodila je popodneva na “after-partyjima”, a večeri u pomodnim kafićima i diskoklubovima (odnosno u onome što je od njih preostalo). Dostojno i dostojanstveno konkurirala je dvadesetogodišnjakinjama, a nasrtljivim frajerima znala je tako odbrusiti da se ne bi oporavili petnaestak dana (a oni senzibilniji, jer ima i takvih to sjećanje zauvijek bi ponijeli urezano u pamćenje). Jedino nije znala što bi odvratila gospodinu ravnatelju škole u kojoj je već dvadeset godina bila tajnica. Ne prešavši, čudom, rub starosti, Gospodin je bio besprijekorno odjeven: sivo odijelo, skoro crna kravata. Pristajalo mu je to mnogo bolje od plavog konfekcijskog odijela i jarkocrvene kravate. Ravnatelj je bio kratak: ili kraj te raskalašenosti koja izaziva sablazan ili – otkaz. Školu treba zaštititi, a on je tu na prvoj bojnoj crti. Tako je gospođa Višnja doživjela preobrazbu, dobila (praktički, sama ga dala) otkaz, a muža ipak nije pronašla. I dalje je, sjedeći u pomodnom kafiću, maštala o tome da se uda brzo, donese naglu, možda nepromišljenu odluku – a onda ispašta, uživa u blagodatima braka ili se pomiri sa sudbinom...