Intervju
Kao znanstvenik sam dao otkaz na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu zbog zaštite svoga ljudskog i profesionalnog dostojanstva
Odluka Ivana Đikića, jednog od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu, da napusti znanstvenu suradnju u Hrvatskoj malo je koga ostavila ravnodušnim. Đikić, koji je trenutačno na slobodnoj studijskoj godini u Americi, redoviti je profesor medicine na sveučilištu Goethe u Frankfurtu, a u inozemstvu živi od 1992. godine. Dobitnik je cijelog niza nagrada, uključujući i najvažniju njemačku znanstvenu nagradu “Gottfried Wilhelm Leibniz”. Podatak koji je o njemu manje poznat jest taj da je rođen u Zagrebu, no do 10. godine živio je u Bugojnu, a potom su se njegovi roditelji preselili u Mariju Bistricu, rodno mjesto Đikićeve majke. Razgovarali smo o njegovu djetinjstvu, stavovima o pojedinim političarima, vjeri, obitelji, mogućem povratku u domovinu i drugim aktualnim temama.
Kako je bilo odrastati u Mariji Bistrici?
Marija Bistrica najljepši je dio moga odrastanja. To mjesto mi je podarilo osjećaj slobode koji je omogućio izražavanje svih mojih prirodnih talenata. Dane sam provodio u školi i na sportskim igralištima, bavio se glazbom ili jednostavno lutao po šumama i poljima, trčao i veselio se prirodi i njezinim promjenama. Marija Bistrica je najveće marijansko katoličko svetište u Hrvatskoj, no ujedno i malo mjesto u kojem se svi znaju i mi smo se ondje osjećali jako sigurno. Stoga su mi ljudi, osobito moji učitelji i učiteljice, kao i prijatelji iz škole ostali u najljepšem mogućem sjećanju. U školi sam se prvi put ozbiljno zainteresirao za prirodne znanosti, posebice za kemiju i biologiju, koje su mi postale najdraži predmeti. Uživao sam u eksperimentima i odlascima na natjecanja iz tih predmeta, na kojima smo mi djeca iskazivali svoja prva znanja i tako gradili samopouzdanje. Sloboda življenja u ozračju pitomih zagorskih bregova, tatina profesija veterinara i predani rad mojih profesora u školi probudili su u meni žarku želju da se bavim istraživanjima životnih procesa, koji su i danas temelj moga znan-
stvenog interesa.
Što vam se iz djetinjstva najviše urezalo u pamćenje?
Odrastanje u skladnoj obitelji, sloboda koju sam imao te podrška i ljubav koju sam dijelio s bratom i sestrom. Selili smo se dosta, jer nismo bili po volji bivšem sustavu. Ali učestale selidbe nisu narušile kvalitetu našeg obiteljskog života, jer smo se u svakoj sredini orijentirali na njezine prednosti i stoga smo uživali i u Zagrebu, Bugojnu i Mariji Bistrici.
Kakva je bila vaša prva učiteljica?
Moja prva učiteljica Branka bila je pravedna, stručna i draga osoba. Ona me u jednom danu naučila zašto je moje malo znanje vrednije nego sva bogatstva i nagrade, ako su temeljeni na prevari. Radilo se o malom incidentu u prvom polugodištu prvoga razreda kada sam zaboravio napisati zadaću i pokušao se izvući tvrdeći da sam zadaću ostavio kod kuće. Dobio sam jedinicu i nisam je mogao ispraviti do drugog polugodišta. Nakon toga su gotovo sve moje ocjene u 18 godina školovanja, sve do kraja studija medicine, bile petice.
Koju ste srednju školu pohađali i zašto?
Nisam imao puno izbora. Bio sam prva generacija tzv. Šuvarove reforme po kojoj je osnovna škola trajala 10 godina, a srednja dvije. Upisao sam srednju školu, Zdravstveni obrazovni centar u Medvedgradskoj 55, laborantski smjer. Bila je to izvrsna škola u kojoj sam puno naučio o medicinskim i laboratorijskim tehnologijama i dobio odlične temelje za studij medicine.
Zašto baš medicina? Je li postojala neka alternativa?
Nije bilo alternative. Zanimalo me kako nastaje život i što je uzrok bolesti. Već tijekom 80-ih razgovarao sam s ocem o mogućnosti da svaka osoba ima svoj molekularni zapis i da bude liječena specifično, što danas postaje realnost.
Bili ste prvi na prijemnom ispitu, a studij ste završili u samo četiri i pol godine, s prosječnom ocjenom 5,0, a onda ste nakon pet godina znanstvenog usavršavanja doktorirali molekularnu biologiju u SAD-u. Odakle vaš interes za znanost?
Moj uspjeh na prijemnom ispitu i završetak medicine s prosjekom 5,0 nisu mi nimalo pomogli u ostvarivanju mojih želja u Hrvatskoj. Naprotiv, vrhunski uspjeh je često prepreka najboljima da se iskažu u našoj domovini. Primjerice, jedan ravnatelj pozvao me na razgovor za stažiranje i otvoreno mi rekao da je samo želio vidjeti genijalca koji je završio studij medicine s prosjekom 5,0, ali da je natječaj već pripremljen za drugog kandidata. Na kraju sam, kako bih ostvario staž, volontirao u bolnicama i radio u Sanitetskom stožeru tijekom 1991. i 1992. godine.
Na faksu ste samo učili ili ste imali i neki dodatni hobi?
Imao sam puno hobija, a oni su obuhvaćali sport, glazbu, izlaske, putovanja i druženje s mladima u crkvi u Palmotićevoj gdje smo se okupljali svake nedjelje. Studirao sam s lakoćom, stoga sam imao i dosta slobodnog vremena.
Putovali ste svaki dan iz Zagreba u Mariju Bistricu ili ste živjeli u Zagrebu? Kako biste opisali svoj studentski život?
Imali smo mali stan u Vrbanima gdje sam živio s bratom i sestrom, ali smo svaki vikend odlazili u Mariju Bistricu odakle smo donosili mamine specijalitete. Moj je mozak potpuno ovisan o slatkoj hrani i mama je znala napraviti cijele zdjele kreme za kremšnite. To je bio temelj svih mojih uspjeha na faksu.
Zašto ste se odlučili za odlazak u Ameriku? Jeste li imali ponudu da ostanete u Hrvatskoj?
Ponuda iz Hrvatske nisam imao. Shvatio sam da ako ostanem u takvoj sredini svi moji talenti mogu uskoro nestati. Stoga sam prihvatio ponudu iz New Yorka i otišao sa željom da se ostvarim kao znanstvenik i stručnjak, ali da ne prekinem veze s Hrvatskom.
Neki vam danas zamjeraju zbog toga što ste karijeru nastavili u inozemstvu. Kako gledate na te pritužbe?
Svaka mlada osoba treba ostvariti svoje talente u sredini koja joj za to pruža najbolje uvjete. Mladi trebaju odlaziti na dodatno školovanje i usavršavanje u inozemstvo, ali mogu svojim kasnijim radom ili povratkom temeljem usvojenih novih znanja i tehnologija pridonijeti boljitku vlastite zemlje. Vjerujem da je malo ljudi protiv takvog stava jer nemogućnost obrazovanja guši slobodu i potrebu mladih za razvojem i iskazivanjem svojih prirodnih darova. Ako se talenti ne razviju do 30.-35. godine, postaje prekasno, jer velik dio talenta tada biva nepovratno izgubljen.
Kada ste se iz Amerike vratili u Europu prvo ste se zaposlili u Ludwigovu institutu za istraživanje raka na sveučilištu Uppsala, no nakon nekoliko godina napustili ste Uppsalu te postali najmlađi profesor na Medicinskom fakultetu Goetheova sveučilišta u Frankfurtu. Što je bio razlog da ste iz Švedske otišli u Njemačku i zašto ste izabrali baš Njemačku?
Dogodila se obiteljska tragedija u kojoj smo izgubili našu kćer Karlu. U životu čovjek ima uspona i padova i mi smo kroz tu duboku krizu prošli zajedno kao obitelj i danas smo sretni da imamo još troje prekrasne djece. Frankfurt je bilo prvo slobodno mjesto na tržištu i prihvatio sam ponudu odmah, bez puno razmišljanja. Naš jedini cilj bio je preseliti se što prije. Danas mi nimalo nije žao jer sam primljen vrlo srdačno i kolegijalno, a na najbolji sam mogući način sva ulaganja u svoj znanstveni rad vratio Goetheovu sveučilištu. Moj institut svake godine donese više od 3 milijuna eura vanjskih grantova, što je vrlo velik novčani priljev i uspjeh za naš medicinski fakultet.
Trenutačno ste na studijskoj godini u Americi, živite u Njemačkoj, a prije ste živjeli u Švedskoj. Zašto nikada niste tražili državljanstvo ni jedne od tih država. Ne biste ga mogli dobiti ili...?
Švedska nam je nudila državljanstvo, ai u Njemačkoj možemo odmah dobiti državljanstvo bez ikakvih problema, no nikada tu mogućnost nismo razmatrali. Svjetski sam znanstvenik, ali državljanin Hrvatske, te ja i cijela moja obitelj želimo svojom putovnicom ukazivati na pripadnost našoj zemlji.
Rekli ste da odlazite iz Hrvatske, znači li to da ćete sada zatražiti državljanstvo neke druge države?
Rekao sam da me neprimjereni ispadi i napadi kojima sam bio izložen 2006., a i ove 2017. godine, neće potjerati iz Hrvatske. Na svim projektima na kojima mogu raditi kao građanin RH nastavit ću aktivno raditi. Međutim, kao znanstvenik dao sam otkaz na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu zbog zaštite svoga ljudskog i profesionalnog dostojanstva. To je bilo vrlo jasno rečeno u mom priopćenju za javnost u kojem sam naglasio da dajem ostavku na poziciju sveučilišnog profesora u Splitu, ali nastavljam raditi za Hrvatsku.
Što je za vas Hrvatska?
Hrvatska je moja domovina, prekrasna zemlja u kojoj sam odrastao i u kojoj žive meni dragi ljudi, moja obitelj, prijatelji i veliki dio građana koji svaki moj dolazak u domovinu ispunjavaju zadovoljstvom. Kao i svaka druga zemlja, Hrvatska ima svojih problema i
nedostataka, no upravo javni angažman svakog pojedinca može pridonijeti unapređenju zemlje. Takvim javnim angažmanom počeo sam još 1998. godine, kada sam pokrenuo projekte za popularizaciju znanosti i edukaciju mladih u Hrvatskoj, i neću prestati uporno i iskreno raditi za mlade u Hrvatskoj.
Malo je poznato da ste jedan od rijetkih znanstvenika koji živi u inozemstvu, a koji je osjećao potrebu vratiti na neki način dug domovini kroz razne projekte. Jedan je od njih bio i vaš angažman na splitskom Medicinskom fakultetu, no ima ih još koji su manje poznati. Gdje ste sve u Hrvatskoj bili angažirani?
Osjećam veliku zahvalnost prema Hrvatskoj jer sam u njoj završio svoje cjelokupno školovanje i želim kroz svoj volonterski rad prenijeti svoje znanje i iskustva na mlade generacije u RH. Na taj način pridonosim stvaranju novih stručnjaka koji će biti uspješniji i sretniji te će sami osjećati potrebu za dodatnim unapređenjem Hrvatske. Osim obrazovanja, novčano sam pomagao opremanje i dva laboratorija u Hrvatskoj, jedan na Institutu Ruđer Bošković 1999. godine te Laboratorij za istraživanje tumora u Splitu od 2006. godine.
Pomagali ste i u stvaranju MedILSa, no onda je puklo između vas i Miroslava Radmana? Je li vam danas žao što taj projekt nije ostvaren kako je najavljivano?
Ponosim se svime što sam napravio u podizanju MedILSa kao znanstvenog instituta koji je trebao biti inkubator edukacije mladih u Splitu. Država i grad Split dali su 40 milijuna kuna i prekrasnu lokaciju (dio Vile Dalmacije) za taj institut, a znanstvenici su trebali osigurati novac iz inozemstva temeljem svojih međunarodnih grantova za znanstveni rad. Takvim je obećanjem Miroslav Radman privukao entuzijastične znanstvenike poput Bojana Žagrovića, Dimitrija Krainca i mene koji smo pomogli izboriti se za nezavisni status instituta. S radom smo počeli 2006. godine, želeći stvoriti originalni i neovisni institut koji je trebao biti ponos Hrvatske. Nažalost, ta dobra ideja nije se ostvarivala kako je prezentirano u javnosti. Razočarana vodstvom instituta, većina znanstvenika napustila je institut koji od tada do danas nije ostvario značajnije znanstvene rezultate. Jako mi je žao da je dobra ideja tako završila.
Miroslav Radman bio je savjetnik premijera Sanadera. Je li Sanader pokušao ikad uspostaviti kontakt s vama?
Kolega Radman bio je službeni savjetnik premijera Sanadera. Osobno sam se držao podalje od političara. Sanader i Radman dogovorili su značajna donatorska sredstva za financiranje MedILS-a od 20-ak firmi u Hrvatskoj. Na glavnu ceremoniju potpisivanja ugovora pozvali su i mene. Međutim, odbio sam sudjelovati istaknuvši da je naš cilj donijeti novac iz inozemstva za rad u MedILSu.
Nedavno ste izjavili da ste liberalni demokršćanin i da vam je HDZ bliži od SDP-a, što su vam zamjerili i lijevi i desni. Koju ste poruku zapravo htjeli poslati tom izjavom?
U Hrvatskoj je i dandanas najlakše baciti u javnost podjelu na lijeve i desne, ustaše i partizane, komuniste i nacionaliste i tada se više ne čuju argumenti o temi rasprave nego se javnost svađa oko tih podjela, dok političari i njihovi lobisti uživaju u financijskim blagodatima. Ne želim sudjelovati u tome i moji nastupi u javnosti su uvijek bili činjenični i bez vrijeđanja sugovornika. Svojim izjavama o svjetonazoru želio sam pokazati paradoks da me ministar Barišić, premijer Plenković i njihovi istomišljenici prozivaju politički opredijeljenim, komunistom, i časte sličnim «epitetima», dok sam ja po svjetonazoru liberalni demokršćanin, a neki od javnih napadača na mene su bivši članovi Saveza komunista Jugoslavije. Osobno cijenim ljude prema onome što rade, a ne kojoj političkoj stranci pripadaju ili koje su nacionalnosti. Zato i mogu surađivati i cijeniti kvalitetne ljude i iz HDZ-a i iz SDP-a. Drago mi je podržavati uspješne i kvalitetne projekte u svakoj vladi bez obzira na to od koga dolaze. Nažalost, u pozadini mnogih događaja u hrvatskom društvu zapravo se često uopće ne radi čak ni o političkoj ideologiji ili pripadnosti, koliko god se to tako želi prikazati u javnosti, već o materijalnim interesima pojedinih lobističkih grupa koje ne poznaju granice između političkih stranaka.
Prije šest godina postali ste član najstarije akademije prirodnih znanosti na svijetu – Leopoldine, no za člana HAZU niste bili podoban kandidat. Kako ste se osjećali kada ste doznali da vas u HAZU ne žele ni za dopisnog člana?
nastavak s prethodne stranice >> Posebno se ponosim izborom u Leopoldinu. To je najveći znak zahvalnosti koji mi je njemačka znanstvena zajednica uručila za moj rad. Što se tiče HAZU, puno sam puta javno istaknuo da je to njegov izbor, da me nekoliko članova HAZU pozvalo da im se pridružim (posebice Davorin Rudolf i Vlatko Silobrčić) kako bismo zajedno pokrenuli neke vrijedne projekte. Međutim, većina u HAZU to nije željela, što sam ubrzo prihvatio i želim im sve najbolje u njihovu radu. Očekujem i javni stav HAZU o tome što je to plagijat i je li spojiv s funkcijom ministra znanosti, te trebamo li nultu toleranciju u obrazovanju i znanosti u Hrvatskoj.
Praktični ste vjernik. Što za vas znači vjera?
Vjera je moj osobni izbor, nju živim za sebe zajedno s obitelji.
Kad je Hrvatska 2013. ušla u EU bili ste jedan od rijetkih govornika na svečanoj proslavi tog događaja. Što je to za vas značilo?
Značilo je jako puno. Taj je čin bio vrhunac ostvarenja dugogodišnje želje građana Hrvatske da budu dio obitelji europskih zemalja. Bio sam jako ponosan što sam predstavljao sve znanstvenike Hrvatske na toj ceremoniji.
Teško da bi vam ta uloga bila dodijeljena bez odobrenja tadašnjeg premijera Zorana Milanovića. Jeste li ga osobno upoznali? Kakva je on osoba?
Ne znam tko je o tome odlučio. Znam da je bilo nekoliko lista znanstvenika, sportaša i umjetnika te da smo na kraju izabrani operna diva gospođa Ruža Pospiš-Baldani, vaterpolski trener gospodin Ratko Rudić i ja kao znanstvenik. Bilo mi je drago držati za ruku gospođu Pospiš-Baldani prije no što smo zajedno izišli na binu. Nikada nisam osobno upoznao premijera Milanovića, ali smo jednom razgovarali telefonski. Mogu reći da je u ophođenju bio elokventan i iskazivao samouvjerenost. Po stilu je vrlo sličan sadašnjem premijeru Plenkoviću. Primijetio sam da obojica nisu imala strpljenja saslušati činjenice koje sam im prezentirao, već su imali o toj temi unaprijed formirane stavove porijeklom iz njihova političkog okruženja.
Aktualni premijer Plenković očito vas je jako razočarao. Što ste mu najviše zamjerili?
Premijer Plenković iznio je neistine da sam slao e-mailove opoziciji s instrukcijama. Jedini političari koji su dobivali moje privatne e-mailove bili su premijer i predsjednik Sabora. Vrlo sam kulturno pozvao premijera da te izjave povuče jer mislim da su iznesene bez puno razmišljanja u jeku političke borbe s njegovim oponentima u Saboru. On mi nikada nije odgovorio. Samo je u medijima izjavio da je za njega ta stvar završena. Zaista mi je žao da premijer Plenković ne prakticira višu razinu kulture komunikacije i odgovornosti za izrečene riječi. Ne ljutim se na njega, ali i dalje očekujem da kaže da te izjave nisu bile istinite.
Kada vam je ponudio mjesto svog savjetnika, kako ste to doživjeli? Jeste li ijednom pomislili da želi pridobiti vašu naklonost?
Ne, nisam. Premijer je bio vrlo iskren kada me pozvao da se angažiram u njegovoj Vladi savjetničkim radom. Želio je da budem član Odbora za reformu obrazovanja i imali smo kratku, ali konstruktivnu diskusiju o toj temi, pri čemu smo se složili da je to jedan od hrvatskih prioriteta. Iskreno sam mu kazao da zbog obitelji i djece, koja me sada jako trebaju, ne mogu sudjelovati u tako zahtjevnom poslu.
Kad kažete da nemate političkih ambicija i da ste se u cijeli slučaj ministrova plagijata upleli iz čisto moralnih i etičkih razloga, dio ljudi vam ne vjeruje. Što mislite, zašto se Hrvatima može svašta prodati pod istinu?
Zbog toga što političari ne rade na obrazovanju građana nego na njihovim podjelama, potpirivanju sukoba iz prošlosti i manipulaciji s istinom i činjenicama. Kada naprave nešto krivo, političari u Hrvatskoj ne žele razgovarati o činjenicama, već pažnju sa stvarnih događaja prebacuju na političke sukobe. Primjerice, premijer me nazvao ekstrateritorijalnim savjetnikom preko Atlantika, umjesto da odgovori na moje činjenice: je li ministar Barišić plagirao filozofe Schlesingera, Huntingtona, Dahla i Boggsa bez adekvatnog citiranja, je li koristio „cut and paste“metodu s Wikipedije u svom znanstvenom članku, je li manipulirao s ispravcima svojih pogrešaka u naknadnim izdanjima tek nakon što je prijavljen etičkim tijelima itd. Sve su to neetičke radnje nespojive s funkcijom ministra znanosti. Umjesto odgovora imamo petotjednu sagu u kojoj sam ja, znanstvenik iz Kalifornije, postao glavni politički krivac u Hrvatskoj. Pa kakvu to ja nadnaravnu političku moć mogu imati iz Kalifornije? Jedino apeliram činjenicama na podizanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Pri tome su obrazovanje i kritični stav građana o navedenim konkretnim činjenicama jako važni.
Je li vam sada, ovako s malim odmakom, žao što ste se upleli u slučaj Barišić?
Nije mi žao. Nedostaje mi sna kao i mira za znanost, jer spavam u prosjeku dva-tri sata dnevno, no ova građanska borba je vrijedna svakog uloženog trenutka i odlučan sam nastaviti s borbom sve dok nulta tolerancija na plagiranje ne bude ozakonjena u Hrvatskoj. Plagiranje je jedna od najopasnijih pojava u hrvatskom društvu, koja mlade, zbog gubitka vjere u vrijednosni sustav društva, tjera da se iseljavaju u tolikom broju. Želimo u budućnosti zakonskim promjenama onemogućiti da dokazani plagijatori obavljaju odgovorne javne funkcije u Hrvatskoj. Stoga koristim i ovu priliku da pozovem sve građane na potpisivanje peticije za nultu toleranciju na plagiranje u Hrvatskoj.
Pod kojim biste se uvjetima vratili u Hrvatsku?
Trenutak kada bi premijer Plenković i rektor Anđelinović javno ili privatno povukli neprimjerene izjave iznesene u žaru javne diskusije za mene bi označio nastavak moga znanstvenog rada u Hrvatskoj. Mislim da ne tražim previše jer se radi isključivo o obrani moga javnog imena, časti, dostojanstva i profesionalnog integriteta. Znanstvenik sam koji se bori za znanstvenu čestitost bez ikakvih političkih ambicija ili veza. Logika je vrlo jasna, ako me premijer za nešto lažno optužuje u Saboru, onda je jasno da u takvoj zemlji ne želim raditi i trpjeti nepravedne uvrede. Pri tome ću poduzeti sve da mladi s kojima radim ne osjete posljedice prestanka moga znanstvenog rada u Hrvatskoj, sve dok se ne stvore uvjeti za moj ponovni rad u laboratorijima u bilo kojoj znanstvenoj instituciji u Hrvatskoj.
Sigurno vam ljudi i sami pišu? Ima li više pozitivnih ili negativnih reakcija?
Primio sam nekoliko stotina e-mailova koji su me ohrabrili da nastavim s radom u Hrvatskoj. Svima se ovom prilikom zahvaljujem. Ne želim isticati ni jedno pismo posebno, jer svako je za mene imalo svoju poruku i značaj. No, želio bih citirati dvije izjave koje su me razveselile jer imaju širi značaj: Prva je “Čuvajte osmijeh, ne dajte integritet i budite i dalje inspiracija. Ne mogu oni biti toliko bezobrazni, koliko ste vi uporni i pametni”, a druga je gandijevska izreka “Prvo te ignoriraju, zatim ti se smiju, pa se bore protiv tebe, a onda ti pobijediš.”