Bijedni rezultati za puno novca

Slažem se da je program informatike koji se provodi u našim školama zastario i da ga treba mijenjati. Ali u članku gđe Lidije Kralj s naslovom “Informatika nam je trebala jučer” izneseno je nekoliko netočnih tvrdnji. Prvo u tome što tvrdi da Hrvatska ima izvrsne učitelje i nastavnike koji se kontinuirano usavršavaju i čije su kompetencije na svjetskoj razini. Neosporno je da postoje izvrsni pojedinci prepoznati na svjetskoj razini, ali su jako rijetki. Prosječan učitelj informatike, trenutno zaposlen u školi, najčešće ima neku drugu struku. Diplomirani informatičari ne odlaze u škole, nego u ustanove u kojima im se nude puno bolji uvjeti. Prošlog sam mjeseca na jednom skupu čula da svih 20 studenata završne godine informatike na zagrebačkom Prirodoslovno matematičkom fakultetu već ima ugovorene poslove u tvrtkama. Ravnatelj jedne od najprestižnijih gimnazija je tom prilikom izjavio da je jedva našao nastavnika informatike. Nastavnici informatike, čak i kad imaju struku, u programiranju i robotici se često ne snalaze i rad s djecom se svodi na teoriju i učenje korisničkih programa. Dakle, dovoljno stručnjaka za predavanje informatike nema i ideja o uvođenju informatike od prvog razreda osnovne škole pada već na tome. Talentirani informatičari traže iznimne učitelje i pravi im se rad može organizirati jedino na radionicama, a ne masovnim radom. Primjer takve dobre prakse vidim u jednoj od škola u kojima radim čiji su polaznici već godinama prepoznati na svjetskoj razini. Tvrdnja da učitelji trebaju dodatne edukacije jako zabrinjava, jer smo svih ovih godina imali puno masovnih edukacija, koje su često bile nekorisne i skupe. Potrošene su stotine milijuna kuna na stručna usavršavanja, s otužnim rezultatima. I ova koje se sada organiziraju za škole koje su dobile takozvane učionice budućnosti su loše organizirana. Vrijeme je da se počne kontrolirati korist ovakvih skupih usavršavanja i kupovanja skupe opreme na kojoj se ne radi, a koja zastarijeva munjevitom brzinom. Iz prve ruke vidim korištenje te opreme samo za snimanja populističkih članaka ili emisija, što je smiješno i djeci koja sudjeluju u tim lažiranjima. Digitalni obrazovni sadržaji koji nastaju u projektima koji se provode zadnjih godinu-dvije su lošiji od postojećih, najčešće se proizvode stihijski i rijetko ih tko koristi. A jako su skupo plaćeni. Ne postoje nikakvi standardi za izradu tih sadržaja i u tim uvjetima napravit će puno više štete nego koristi. Već smo do sada potrošili desetine milijuna kuna za digitalne materijale koji malo vrijede. Globalna OECD-ova studija Students, Computers and Learning-Making the Connection iz 2015. godine je pokazala da učenici koji u školi matematiku uče bez računala imaju najbolje rezultate u usporedbi s onima koji ih umjereno ili puno koriste, a još je veća razlika u čitalačkoj pismenosti onih koji uče bez računala i onih koji ih u školi puno koriste. Kakve rezultate možemo očekivati od rada po lošim digitalnim materijalima?! Traženje široke i jasne podrške u novcu, obrazovnim sadržajima, edukacijama (opet novcu) je licemjerno. Jer posljednjih smo 10-15 godina u informatičku opremu i informatičke edukacije uložili puno više novaca nego u sve ostale predmete zajedno. S bijednim rezultatima. Informatika je samo priključeni član STEM područja, a ne njegov jedini ili najvažniji dio. Nadam se da ću doživjeti dan kad će javni mediji početi govoriti o potrebi opremanja kabineta fizike, kemije, biologije i tehničke kulture koji su, u prosjeku, puno jadnije opremljeni od informatičkih učionica.