Odričemo li se odgovornosti za budućnost Hrvata u BiH?
Sjedim s prijateljem u kavani, dolazi konobar i naplaćuje, meni se žuri na WC pa plaćam i odlazim, a novčanik u brzini ostavljam na stolu. Kad sam se vratio, kaže prijatelj: “Zahvali mi, mogao sam ti olakšati novčanik, ali sam dobar pa nisam.” Ironično mu kažem: “Baš ti hvala, pravi si prijatelj”. Tako bismo sada mogli reći Vladi koja trijumfalno objavljuje da neće poskupjeti plin oko čije cijene drama i plašenje građana traju već tjednima, a to plašenje je sama započela. Pogotovo si zasluge pripisuje Most čiji su ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović i državni tajnik za energetiku Ante Čikotić, prema riječima Bože Petrova, “nakon mjeseci napornog rada uspjeli spriječiti značajno poskupljenje plina”. Nije nemoguće da je zastrašivanje novom cijenom plina, pogotovo sada u zimskim mjesecima kada su enormni računi za grijanje, bilo plansko, kao i sretni završetak poslije kojeg bi s osobitom zahvalnošću trebalo pljeskati Vladi. A Mostu pogotovo. Posljednjih mjeseci više se puta u medijima pisalo o stotinama liječnika koji napuštaju Hrvatsku. Riječ je o kolegama Bože Petrova, koji u Saboru ubire masnu plaću dok oni bježe iz zemlje, ali nismo ga čuli kako se hvali tom sramotom. Nismo čuli nikoga iz Vlade s Plenkovićem na čelu da se hvali kad je nedavno objavljeno da 20.000 djece u Hrvatskoj gladuje, a jedini im je topli obrok onaj što im ga roditelji donesu iz pučke kuhinje. A svako peto dijete živi ispod praga siromaštva. Prije koji dan čitali smo o tisućama ljudi koji rade, a ne primaju plaću, ali ni tim povodom nitko se iz vlasti nije oglasio. Nema dana a da mediji ne objave neki podatak ili postotak o našoj mračnoj materijalnoj svakidašnjici, ali u Banskim dvorima šute kao zaliveni. No također nema dana a da se ne piše o porastu gospodarstva i BDP-a, i evo ih, od Plenkovića naniže, kako gromoglasno ističu svoje zasluge i očekuju zahvalnost građana. Ali nitko da kaže što konkretno taj papirnati rast znači za gladnu djecu, za nezaposlene, korisnike pučkih kuhinja, radnike koji rade, a ne primaju plaću, za stotine i tisuće ljudi koji danomice od tih “ohrabrujućih pokazatelja” bježe u inozemstvo. Umjesto toga osniva se jedno povjerenstvo, pa se osniva drugo, jedno vijeće pa još jedno, u Banske se dvore s poštovanjem prima jedan od najomraženijih ljudi u Hrvatskoj Davor Šuker, predsjednik nogometne organizacije, valjda najkorumpiranijeg i najkriminalnijeg sportskog saveza u državi i okolici, osuđuje se potpuno beznačajan marš potpuno beznačajne ekstremističke strančice na središnjem zagrebačkom trgu, a šuti se o otvorenom četništvu nekih medija i njihovih političkih zaštitnika, i tako dalje. Poseban su slučaj ankete po kojima raste naklonost birača HDZ-u dok Andrej Plenković stalno drži nepovredivo prvo mjesto po popularnosti među političarima, premda nikome nje jasno što se to za mjesec dana između dva ispitivanja javnog mnijenja dogodi pa da se stranke i političari mogu ocjenjivati. Ili da ne budemo netočni, dogodi se radoznalost publike koja rezultate tih anketa rado čita i događaju se taštine političara, podraškane ili povrijeđene postocima koji se nestrpljivo očekuju. Tako hrvatska i vladajuća i oporbena politika živi u posve irealnom svijetu, izvan stvarnosti, uz pomoć medija samu sebe proizvodi, pa iz tako proizvedenog opet proizvodi, uz pomoć anketa samu sebe opravdava, a daleko od ljudi nema nikakva osjećaja odgovornosti. Možda je sadašnja vlast najotuđenija od naroda u povijesti samostalne Hrvatske jer je uspjela stvoriti privid o svojoj uspješnosti kojoj ne treba dokaza, koja nema veze s nevoljama i potrebama naroda, koja postoji jer postoji. Stoga i može prvo narod plašiti da će mu se nešto dogoditi, kao što je poskupljenje plina, a onda ga utješiti trijumfalnom objavom da se to neće dogoditi. Stoga i može prešućivati podatke o 20.000 gladne djece, o svakom petom djetetu koje živi ispod praga siromaštva, o tisućama ljudi koji ne primaju plaću, o sve punijim pučkim kuhinjama i sve praznijim džepovima građana, o masovnom odlasku liječnika i drugih stručnjaka i radnika iz zemlje... Plenković i ova Vlada sami su po sebi uspješni, tako su se umislili, tako se prilično djelotvorno predstavljaju u javnosti, pa ih te katastrofe i ne trebaju zanimati, one se Banskih dvora ne tiču. I na kraju, kad se pokaže što znači ta otuđenost od zemlje i kakve će posljedice imati, netko će moći reći: šteta, sve je propalo, a imali smo tako uspješnu vlast. Prema izvješću Večernjakovog novinara Hassana Haidara Diaba, neslužbeno danas u Sarajevu živi više od 40.000 Arapa. Najprije su počeli kupovati stanove u Sarajevu, a onda i zemljišta u ruralnim područjima. Izvješća o arapskoj kupovini stižu iz cijele BiH. Možemo se onda s pravom upitati je li Milorad Dodik prije nekoliko godina iznio istinu izjavom kako postoje ozbiljni projekti da se iz islamskog svijeta u BiH naseli između 300.000 i 500.000 ljudi koji bi mogli promijeniti etničku sliku BiH. Ratovi koje je povela JNA i Srbija u Hrvatskoj i u Bosni, već su promijenili etničke slike Hrvatske, BiH i Srbije pa mjesta za zgražanja nad promjenom etničke slike možda i nema. No, one su bile rezultat rata. Kao što je rezultat rata i bila upravo ovakva BiH – s dva entiteta, jednim srpskim, a drugim bošnjačko-hrvatskim, distriktom Brčko i kantonima. Ova etnička promjena pak dolazi u miru. Dosadašnji mir balansira na rubu trpeljivosti između Bošnjaka kao većine i Hrvata kao manjine koji su u federaciji naroda, ali ne i teritorija pa bismo se mogli zamisliti nad rečenicom iz Izetbegovićeve Deklaracije koja zapravo govori o uspostavi islamske države: Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Da u Federaciji BiH većinski Bošnjaci imaju vlastitu verziju demokracije pri čemu oni odabiru hrvatske predstavnike, pokazali su dosadašnji izbori. Čini se da je jedini konstruktivni odgovor hrvatske politike, kad se izuzmu floskule i poštapalice o brizi za hrvatski narod u BiH (tipa briga o Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije samo ustavna, nego i moralna obveza svake hrvatske vlade – Plenković), onaj o uključivanju BiH u Europsku Uniju. Milanović bi rekao preko reda. No, komu je istinski, osim Hrvatima u BiH stalo do ulaska u Uniju? Kako je i EU u problemima s dosadašnjim članstvom, upitno je kad će i hoće li uopće doći do sljedećeg kruga proširenja. Život u BiH se dosad potrudio prilagoditi Daytonski sporazum po mjeri većine, kakva god gdje bila, pri čemu demokracija s pravilom jedan čovjek jedan glas izopačuje demokraciju samu, a političku utakmicu pretvara u nacionalno prebrojavanje. Takva BiH je nefunkcionalna ekonomski, neodrživa na dugi rok politički, no Daytonski sporazum je zasad jedini legitiman. Svaki pokušaj promjene tog sporazuma, bilo kakve reforme unutarnjeg ustroja nailazi na otpor političkih elita, u stvarnosti oligarhija koje iz bosanske nefunkcionalnosti izvlače enormne materijalne koristi za sebe. Bilo koja promjena narušila bi im već izgrađenu monopolsku infrastrukturu s kojom se štete po državu i narode u njoj pretvaraju u korist za njih. Republika Srpska ne misli se samoukinuti, a Bošnjaci su gazde u Federaciji BiH i ta im se pozicija ne napušta. Tek Hrvatima prijeti opasnost postajanja nacionalnom manjinom, umjesto konstitutivnim narodom što je formalno sada. Demokracija u Bosni nije na hrvatskoj strani pa je vrijeme da se hrvatska vanjska politika usmjeri na davanje podrške formiranju hrvatskog entiteta u BiH. Daytonski sporazum je donesen pod američkim pritiskom i ucjenom. I svaki drugi sporazum o BiH će se morati donijeti izvana, pod pritiskom i ucjenom. Što ćemo mi? Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s Bošnjacima? KONTAKT
Hrvatska i vladajuća i oporbena politika uz pomoć medija samu sebe proizvodi, a uz pomoć anketa samu sebe opravdava i daleko od ljudi nema nikakva osjećaja odgovornosti
reagiranja@vecernji.net