Radilo se manje, važna je bila intuicija
Žene? Bilo ih je, jedna od tih je upecala i mene, šalio se Jonke koji živi u Njemačkoj
Bila je to najava jake Mladosti koja je u sljedeće četiri godine još tri puta osvajala Europu. Te 1967. suparnik u finalu bio je bukureštanski Dinamo anton.filic@vecernji.net Od njih 11 nakon 50 godina u restoranu “Kod Pere” na Šalati okupila su se šestorica: Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc, Ivo Trumbić, Mladen Jonke, Marjan Pozojević i Rene Račić. Ozren Bonačić nije mogao doći zbog bolesti svojeg unuka Marina, prikovanog za invalidska kolica od ranog djetinjstva, a dr. Zdravko Hebel je u Velikoj Britaniji. Miroslav Poljak, Marjan Žužej i Marjan Jeger nisu dočekali proslavu 50. obljetnice Mladostina osvajanja prvog Kupa prvaka. No žapci ne bi bili žapci kad bi slavili sami. Pozvali su svoje suigrače koji su sudjelovali u osvajanju sljedećih dvaju naslo- va europskih prvaka u nizu (1968. i 1969.), pa članove tadašnje uprave, obavijestili novinare... Zašto baš u restoranu “Kod Pere” (u narodu poznatom pod imenom Kod Pere Ustaše)? – Mi smo tih godina većinu utakmica igrali na Šalati, a restoran “Kod Pere” bio je naše sastajalište. Pero nas je volio ugostiti, davao nam je i neki popust. Koje mu je najbolje jelo? Sve je dobro kod njega – kaže tata Šimenc (1938.).
S Partizanom uvijek puno
Starog Pere više nema, umro je u lipnju 2015., a naslijedio ga je sin Ivica koji također poznaje stare mladostaše pa je s oduševljenjem prihvatio da im bude domaćin. – Interes za vaterpolo bio je tada prilično velik. Kad smo igrali s Partizanom, s kojim smo se tih godina “klali” i u Jugoslaviji i u Europi, gledalište je uvijek bilo puno. A dobra je popunjenost bila i s Jugom ili protiv splitskih klubova jer su dolazili njihovi studenti. Žene? Uvijek je bilo mladih djevojaka, jedna od njih je upecala i mene, to je moja supruga Alka – šalio se Mladen Jonke (1944.) kojega ne viđamo puno jer uglavnom živi u Njemačkoj. Podsjetio nas je da on nije najpoznatiji Jonke, njegov otac Ljudevit bio je poznati hrvatski jezikoslovac, proganjan zbog hrvatskog “nacionalizma” (umro je 1979.). – Ali poznat je i moj sin Sven, dizajner i scenograf. Svjetski putnik – pohvalio se tata Jonke. – Mi smo bili klinci – prisjetio se – Poljak i ja smo vršnjaci, a tad se igralo kožnim loptama koje je trebalo namazati. Pa su nama uvijek uvaljivali taj posao.
Taktika je sada siromašnija
Koliko se tada treniralo, pitamo. – Treniralo se, ali ne toliko kao danas. Više smo išli na intuiciju – kaže Stipanić. – Ma, danas vam se više trenira, pliva se 20, 30 i 40 puta na 200 metara, a mi smo tada više radili na specifičnoj kondiciji za vaterpoliste. Taktika je siromašnija, igra malo dosadnija. Mi smo imali 35 načina za čuvanje sidraša, a sad postoji samo jedan, tako da ga
Trumbić.• se faulira – objasnio je
Pehar je nestao u Bukureštu, ali je potom nekim čudom nađen u Beogradu, kaže Stipanić