Temeljni dohodak kao odgovor na propadanje socijalne države i rast populizma

Možemo se do mile volje čuditi rastu populizma u zapadnom svijetu, do besvijesti se zgražati nad izrečenim tvrdnjama populističkih lidera koja, u očima pravovjernih, zatiru dostignute civilizacijske razine. Možemo u nevjerici okretati glavu i kolutati očima nad od naroda izglasanim Brexitom, od naroda izabranim Trumpom, nad rastom popularnosti Marine Le Pen, nad Orbanovoj ustrajnosti. Ali samo oni koji su vlastitom voljom slijepi na sve probleme današnjice, koji uporno okreću glavu na sam spomen problema kojeg je liberalizam izazvao, neće priznati da je rast populizma odgovor na propadanje socijalne države. Teško im je također priznati, mada su svakodnevno toga sve svjesniji, da potisnuti problemi, problemi od kojih okrećemo glavu, stvaraju nove još veće probleme u vidu očiglednog rasta desnog nacionalizma. Nečija je „pravda“kroz povijest uvijek bila nečija nepravda, pa se u takvoj povijesti nastavljamo vrtjeti u krug bez etične, filozofske i snage same logike, da istinsku pravdu, onu socijalnu, omogućimo svima. Unatoč globalnim previranjima na početku ovog 21 stoljeća, unatoč snazi globalizma na krilima kapitala i iskrivljenoj ideji socijalističke internacionale, unatoč otporu pokradenih i osiromašenih masa koje relativno dobro detektiraju problem, pa spas traže u nacionalnom identitetu, nacionalnom lideru i zatvorenom tržištu, problem izlaska iz ove političko-povijesne zavrzlame, nikad nije bio bliže rješenju. Carl Frey i Michael Osborne s Oxford Martin School su 2013. predvidjeli da se u relativno kratkom vremenu (desetljeće ili dva) može automatizirati 47% radnih mjesta u SAD-u. Predvidjeli su inovacije poput samovozećih automobila, s kojim se upravo ovih dana eksperimentira, i koji će ukinuti zanimanja poput taksista i vozača u prijevozu. Automatizacija i robotizacija koji nam olakšavaju posao, nam taj posao i kradu. Nije rijetkost u nekim industrijama da posao kojeg su nekad obavljalo sto radnika, danas tek nadgledaju trojca visokostručnih inženjera. Sve neizvjesnija je stoga priroda današnjeg tržišta rada i za visokokvalificirane radnike, a kamoli li za slabo plaćene poslove koji ne zahtijevaju posebne vještine. Dolazi tako do rasta nejednakosti plaća, sve većeg broja privremenih poslova i ugovora na određeno vrijeme, kao i bezobzirnih poslodavaca (za koje papa tvrdi da bi bilo bolje da su ateisti nego kršćani) koji lobiraju kod političara za pogodovanje zakonskim aktima, kojim se sve češće izvlače s praksom koja graniči s izrabljivanjem. U svijetu s manje radnih mjesta, pa onda i sve više ljudi bez prihoda, sredstva će se morati redistribuirati od onih koji posjeduju bogatstvo i proizvod, prema onima koji ga žele a nemaju s čime kupiti, jer visoka produktivnost kao nosioca razvoja, je besmislena u svijetu koji proizvod ne može platiti.