Politika gleda svoj interes, a ti šuti i krepaj ili idi van

Špice i rive i trgovački centri samo su privid dobrog života u Hrvatskoj. Jer svi pokazatelji alarmantno upućuju na to da nam država siromaši, da idemo prema europskom dnu, da ćemo postati najsiromašnija zemlja Unije

Kad bi se vodili subotnjom sunčanom zagrebačkom špicom, punim terasama, a tako i splitskom rivom primjerice, rekli bi da Hrvatima i nije tako loše. Pije se i pije i jede i puši, i troši, i trgovački centri puni, i kupuje se, pa što onda toliko kukamo? Nasuprot prepune zagrebačke špice, na Zrinjevcu se okupilo sramežljivih stotinjak prosvjednika koji su prosvjedovali protiv Ovršnog zakona kakvog imamo sada na snazi. Kad bi se vodili njihovim brojem, rekli bi da to i nije neki problem broj jedan u državi. To je neka mala skupinica nezadovoljnika, ljudi koji se nisu snašli, propali, možda i sami krivi, reći će neki… Ali špice i rive i trgovački centri samo su privid dobrog života u Hrvatskoj. Jer svi pokazatelji alarmantno upućuju na to da nam država siromaši, da idemo prema europskom dnu, da ćemo postati najsiromašnija zemlja EU, da su u Rumunjskoj već veće plaće, da nam se država prazni, da ljudi masovno odlaze, da je to već postao trend, pa čak i među mladeži HDZ-a. Jer nema razlike u stranci, ideologiji, pripadnosti, vjeri… Glad za poslom, egzistencijom ne pravi nikakve razlike među ljudima. Iseljavanje je postalo trend jer ljudi više ne vide sebe i svoju obitelj u ovoj zemlji. Idu dalje, gdje je bolje, ne samo radi plaće i posla, nego i zbog opće društvene klime. U Hrvatskoj je klima totalno zatrovana! Upravo je spomenuti zagrebački prosvjed, koji je potpuno podbacio, kao i mnogi prije njega, još jedan pokazatelj kako u državi ne postoji kritična masa ljudi koja bi pritisnula politiku, pa da se u državi konačno počnu rješavati nagomilani dugogodišnji problemi od kojih ovisi budućnost i zemlje i naroda. Na žalost, moramo se pomiriti s činjenicom da u zemlji te kritične mase ljudi nema, i neće je biti, barem ne među Hrvatima. Jer je politika svih ovih godina debelo Hrvate korumpirala, društveni slojevi su korumpirani na različite načine, a ljudi se ne žele baš odreći “povlastica” koje im je politika udijelila svih ovih godina. Ona neka druga grupacija ljudi ne shvaća ili nema razvijenu svijest o civilnim, građanskim akcijama, o društvenom buntu, prosvjedu… A onda je državu napustio već velik dio ljudi koji je mogao biti dio te kritične mase, i još je napušta, pa smo na kraju osuđeni na daljnje stagniranje i propadanje. Ne jednom sam ponovio, da ljudi iz zemlje ne odlaze samo zbog plaće i posla, nego i zato što im se doma sve zgadilo, od politike pa do svega ostalog. Ne vjeruju u sustav, ne vjeruju u pravnu državu, svugdje je prisutna korupcija, klijentelizam, pogodovanje… I ništa se ne rješava. Ne samo to, nego je država sve bešćutnija. Evo primjer mladog Maškarina iz Rijeke koji 11 godina čeka sudski pravorijek za liječničku grešku zbog koje je izgubio nogu. Ne samo to, nego je tužba protiv kirurga otišla u zastaru. Ministar pravosuđa slučaj uopće nije htio komentirati. Premijer još manje. Ma koga briga za jedan mladi život koji je upropašten? Ili, Hrvatska poštanska banka, kojoj tepaju da je “naša”, “hrvatska”, jednostranim aktom proda dugove svojih klijenata agenciji, a njima zatvori sve račune, pa umirovljenici ostadoše bez svojih mirovina. Nije li to slučaj na koji je trebao reagirati premijer, ministar financija? Nije li trebalo na odgovornost pozvati šefove banke koja je u državnom vlasništvu? Nije li to slučaj da se na noge digne civilno društvo, udruge, da se protestira? Ma kakvi, nitko ništa. Opća bešćutnost! Koga briga kako će umirovljenik preživjeti mjesec, kako će platiti račune, kako će kupiti kruh i mlijeko. Glavno da se više nigdje ne spominju reforme javne uprave. Stalno se priča o poreznoj reformi, o ne znam kakvim promjenama, ali ni slova o tome da se smanji birokracija, ne samo da bude učinkovitija, nego da se i brojčano prepolovi. Dobro, sad idu lokalni izbori, pa nije uputno uznemiravati biračko tijelo. Ali je iluzorno očekivati da će se išta promijeniti i nakon izbora. Kao i s poreznom reformom. Znate li koji je njezin cilj? Samo da se dobije dojam i privid da se nešto mijenja, i da su mnogi na dobitku, a zapravo je na dobitku jedino državni proračun koji mora hraniti tisuće i tisuće pijavica koje su godinama na njegovoj sisi i ne pada im na pamet da ga se odreknu. To što je nekoliko stotina tisuća ljudi blokirano, pod ovrhama, što jedva spajaju kraj s krajem, što se zove umijeće preživljavanja, koga briga. Politika i elita gledaju svoj interes, birokracija svoj, a oni ostali – šuti i krepaj, ili van!