Oslobađao sam hrvatska naftna i plinska polja
Azilant Mohamad novu je godinu dočekao na Trgu bana Jelačića. U siječnju se vratio u rodnu Siriju i postao vojnik
Nakon neuspješnog puta u Europu, Mohamad Alali Hussein odlučio s vratiti u Siriju kako bi kao vojnik oslobodio svoju zemlju „Moji snovi o životu u Europi su uništeni, a realnost je da ću se vratiti u Siriju i pokušati živjeti dostojanstveno bez obzira na sve poteškoće. Godinu dana bio sam u Austriji i slušao istu priču“, kazao je za Večernji list još u siječnju Sirijac Mohamad Alali Hussein, koji je u Hrvatsku vraćen iz Austrije i živio je u hotelu Porin, prihvatilištu za azilante. Mohamad je izrazio želju da se vrati u Siriju.
Povratak u Siriju
„Bolje je poginuti u ratu nego živjeti u poniženju. Kajem se što sam otišao iz Sirije. Potrošio sam sve što sam imao, više od šest tisuća dolara, a sada ću se vratiti bez ičega i početi ispočetka“, kazao je. Samo dva dana nakon objave članka u Večernjem listu, javila se supruga jednog poznatog hrvatskog estradnog pjevača i kupila mu avionsku kartu za Siriju. Odmah po povratku pridružio sirijskoj vojsci. Sudbina je htjela da na prvi vojni zadatak ide u provinciju Homs i to u operaciju oslobađanja Ininih naftnih polja Jihar, Hayan i grada Palmire. “Odmah sam se priključio oružanim snagama sirijske vojske. Htio sam sudjelovati u borbi protiv Islamske države i oslobađanju svoje zemlje od tog zla kako bi se sav taj napaćeni i poniženi narod mogao vratiti u svoje domove”, govori Mohamad. „Nisam znao da su ta polja i plinsko postrojenje pripadali hrvatskoj naftnoj kompaniji. Dva dana prije nego što smo krenuli u vojnu operaciju, kada nam je zapovjednik rekao da treba to područje zauzeti uz što manje štete jer, uz to što je za Siriju izuzetno strateški važno, ta su postrojenja u koncesiji Hrvatske, u meni se nešto prelomilo i u glavu mi je odmah došla pomisao kako za mene ta borba i oslobađanje plinskog postrojenja ima dvostruku važnost”, rekao je Mohamad. „Osim što ću sudjelovati u važnoj borbi protiv ISIL-a, u borbi za drevni grad Palmiru, dobio sam i priliku da se na neki način odužim Hrvatskoj za sve dobro koje su učinili za mene i moj narod“, naglasio je Mohamad.
Napredovali su metar po metar zato jer su teroristi u potpunosti minirali naftna polja Kaže kako će se u Hrvatsku sigurno vratiti, ali ovoga puta kao turist na Jadranu
„Hrvati su mi mnogo pomogli i bili su prema meni srdačni. Nekoliko mjeseci boravka u Zagrebu ostalo mi je u najboljem sjećanju. Ono što ću zapamtiti dok sam živ jest proslava novogodišnjih praznika na prekrasnom Trgu bana Jelačića“, rekao je Mohamad. „Borba za bušotine, Jihar i Hayan bila je izuzetno teška jer su teroristi prilikom povlačenja minirali sve i cijelo naftno polje postalo je tempirana bomba. Teroristi su pružili žestoki otpor jer i za njih je to područje bilo od velike važnosti. Zrakoplovi sirijske i ruske vojske nisu mogli djelovati zbog plina. Isto je vrijedilo i za topništvo, tako da je sve bilo na nama, pješaštvu. Išli smo doslovno metar po metar naprijed, a operacija je tekla kao pravi kirurški zahvat. No taj dio područja je oslobođen, a o nastalim štetama ništa vam ne mogu reći jer nisam stručnjak. Kako sam čuo, šteta je ipak velika, ali sanacija je krenula odmah nakon razminiranja. Nadam se da će proizvodnja početi brzo i da će se Hrvati vratiti“, kazao je Mohamad koji nam se javio iz oslobođenog drevnog grada Palmire.
Ide u nove bitke
„Palmira je oslobođena, ali naša borba protiv terorizma i dalje se nastavlja. Nevjerojatno je da su ti divljaci uništili taj povijesni grad. Nema nam druge nego zaustaviti njihove pohode koji uništavaju našu civilizaciju i povijest. Ako Bog da, krećemo prema uporištu ISIL-a Deir ez-Zoru. Za razliku od onog vremena kada sam na Zapadu ponizno pokušavao naći svoju sreću i mir, danas se osjećam ponosno i korisno za domovinu. Nadam se, ako preživim ovaj rat, da ću doći ponovno u Hrvatsku, ali ovoga puta kao turist, i posjetiti Jadransko more koje je najljepše na svijetu, kao i grad Zagreb koji ću uvijek smatrati svojim drugim domom“, poželio je Mohamad.
PAPA FRANJO: Što bi se dogodilo kad bismo se prema Bibliji odnosili kao prema mobitelu? Kad bismo je uvijek nosili sa sobom i čitali Božje poruke poput poruka u telefonu?