Ako ne bude novca, ovo je kraj
– Ako se nešto pod hitno ne nepravi, odustajem od atletike. Imam pravo na olimpijsku stipendiju, no ona je oko 1500 kuna. Kako da s tim živim? – žali se Stipe
– Ne odustajem od ideje da na svom krugu u Zadru organiziram natjecanje i dovedem najbolje svjetske bacače – kaže Žunić damir.mrvec@vecernji.net Stipe Žunić petim mjestom u bacanju kugle ostvario je najbolji hrvatski rezultat na dvoranskom Europskom prvenstvu koje je jučer završilo u beogradskoj Kombak Areni. Nije da mu beogradska dvorana ne odgovora. Prije tjedan dana postao je dvoranski prvak Balkana s hicem 20,77 metara, a u finalu dvoranskog EP-a bacio je 21,04 metra. No hitac preko 21 metra nije bio dovoljan za medalju. Zadovoljan je sigurno. Ali samo rezultatom. Sve ostalo nije dobro. – Ako se nešto pod hitno ne nepravi, odustajem od atletike. Ljudi moji, pa ja treniram i nastupam za kikiriki. Imam pravo na olimpijsku stipendiju, no ona je negdje oko 1500 kuna. Kako da s tim živim? U Americi, kamo sam morao otići trenirati jer kod nas nemam nikakve uvjete, trošio sam mjesečno 6000 kuna samo na hranu. Da, na hranu, ne na vitamine i ostale dodatke prehrani – počeo je svoju pomalo tužnu priču Stipe. Pa kako se uopće financirate? – Nešto mi pomaže klub ASK čiji sam trenutačno član, a puno mi financijski pomaže Ivan Veštić, predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, ali ne novcem Saveza, već privatnim. Dolazim iz siromašne obitelji tako da od roditelja ne želim tražiti novac. Kažem, možda nekako izdržim do Olimpijskih igara u Tokiju, a možda i ne. Naša država potpuno zanemaruje sport, pogotovo atletiku. I to bez obzira na sjajne rezultate koje postižu Blanka Vlašić, Sandra Perković, Sara Kolak i drugi – istaknuo je Stipe. Pokušao je uz pomoć obitelji napraviti bacalište u Zadru. Nije išlo.
Ne odustaje od svog bacališta
– U Hrvatskoj nakon završetka studija nisam imao ništa. Nedostajalo mi je sve, medicinska oprema, fizioterapeut. Bio sam nekoliko puta prošle sezone spreman baciti preko 21 metar, no baš svaki put bih se ozlijedio, a nisam imao pravu skrb – istaknuo je. Život u Americi, a niste više student, nije bio nimalo jeftin? – Istina. Srećom, imam jednog pokrovitelja pa nisam morao dići kredit. U Virginiji mi je dobro, treniram s Filipom Mihaljevićem, a trener mi je Martin Marić. A bacalište u Zadru? – O bacalištu se brine moj rođak koji ima konobu odmah pokraj. Ne odustajem od ideje da na svom krugu u Zadru organiziram natjecanje, da na svoje bacalište dovedem najbolje svjetske bacače. To je ostvarivo, pogotovo ako i Grad Zadar bude zainteresiran. Uostalom, i ja sam to mogu organizirati u suradnji s nekom agencijom – rekao je Stipe. Možda se nešto može zaraditi na mitinzima Dijamante lige? – Nisu to neki veliki iznosi, ali bi mi svaka kuna dobro došla. Samo, treba se izboriti da dođeš na takve mitinge. Valjda će moji rezultati biti dovoljno dobra ulaznica da uđem u to odabrano društvo. Kakvi su planovi? – Idem malo u Zadar, kod svojih. Dobio sam 10.000 kuna nagrade od grada kao najbolji sportaš Zadra. Moram podići nagradu i priznanje. Onda ću u Split gdje ću trenirati za sezonu na otvorenome. U Ameriku se za sada neću vraćati. Normu za Svjetsko prvenstvo na otvorenome u Londonu imam. Opet, ako ne budem imao uvjete, teško da ću tamo moći napraviti nešto veliko. A uz dobre uvjete uvjeren sam da mogu bacati na otvorenom oko 22 metra – istaknuo je. Hoće li u ovoj stanci do početka priprema za sezonu na otvorenom pasti pokoji janjac? – Pa naravno. To je pod obavezno. Jasno, puno bi više zaradio i lagodnije živio da je svojevremeno pristao trenirati jedan drugi sport. – Zvali su me da se borim u K-1. Da sam pristao, sad bih bio bogat čovjek. Ali ne, meni je bacanje koplja i kugle bilo važnije – rekao je. Poznati ste i po tome što ste veliki vjernik.
Uspio sam izbjeći smrt
– Od malih nogu bio sam ministrant u crkvi, a poslije sam svirao gitaru u crkvenom zboru župe sv. Josipa na Plovaniji. Kada sam 2012. imao operaciju ramena, to mi je donijelo jednu veliku pauzu u kojoj sam dobio priliku staviti Boga visoko iznad svega, pa i svoje zdravlje u Njegove ruke. I danas se jako dobro prisjeća trenutka kada je zamalo umro. – Zakomplicirala se operacija lakta u listopadu 2013. godine. Izgubio sam tlak na tri minute, a imao sam samo 23 otkucaja srca u minuti. Bila je potrebna i reanimacija. Uh, jedva sam se izvukao. Izgubio sam čak 20 kilograma. Bio sam na aparatima nekoliko dana, nisam mogao govoriti. Pluća su mi bila u jako lošem stanju. Bio sam opet u opasnosti, ali nekako sam dvaput, na sreću, izbjegao smrt – zaključio je simpatični Zadranin.