Europa o budućnosti, Hrvatska o prošlosti

Može li u Hrvatskoj, toliko zaokupljenoj avetima prošlosti, biti prave rasprave o budućnosti Europe?

Dok u Europi traju rasprave o budućnosti EU, u Hrvatskoj je hit sezone povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Dan nakon što je Europska komisija objavila Bijelu knjigu o budućnosti Europe, hrvatska Vlada je, naime, osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Vlada se na to odlučila nakon što nije smogla hrabrosti i odlučnosti da ukloni spomen-ploču s riječima “za dom spremni” u Jasenovcu, o kojoj dovoljno govori da ju je, među ostalima, došao svečano otkrivati čovjek koji gradi svoj imidž na hitlerovskim brčićima. Može li u Hrvatskoj, toliko zaokupljenoj avetima prošlosti, biti prave rasprave o budućnosti? Zasad se nitko od hrvatskih političkih lidera ne izjašnjava o tome koji bi od pet predloženih scenarija razvoja EU bio najprihvatljiviji za Hrvatsku i zbog čega. Neke države već su dale naslutiti koji scenarij iz Bijele knjige o budućnosti preferiraju ili kojemu se najviše protive. Njemačka i Francuska preferiraju scenarij broj 3, po kojem bi se EU pretvorila u uniju država članica koje se integriraju različitim brzinama. Zemlje Višegradske skupine - Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka - najviše se protive upravo takvom scenariju. Hrvatska zasad nema jasan stav, što ne znači da ga neće s vremenom formirati jer rasprava o budućnosti Europe upravo se intenzivira: prvo na sastanku Europskog vijeća sutra i prekosutra u Bruxellesu, zatim na neformalnom summitu u Rimu 25. ožujka, pa dalje sve do kraja godine, kada bi jedan od pet scenarija predloženih u Bijeloj knjizi trebao biti odabran kao put kojim se kreće 27 država članica EU nakon izlaska Velike Britanije. Ali, ako već nitko ne volontira s analizom i stavom o tome koji bi od 5 scenarija bio najpovoljniji, a koji najlošiji za Hrvatsku, evo dobrovoljca. Scenarij broj 3, koji nakon francusko-njemačke podrške dobiva zamah, možda zvuči dobro, ali krije brojne zamke i mogao bi se pokazati lošim za Hrvatsku. U takvom scenariju, članstvo u EU više nikad ne bi nosilo takav prestiž i pozitivne učinke kakve su Hrvati očekivali. Moguće je da više ne bismo bili članovi prave EU, nego najsiromašnijeg i najperifernijeg kutka EU. Umjesto lige za prvake, mogla bi to biti svojevrsna liga za bedake. Kohezijska politika, koja ima ambiciju izjednačiti stupanj razvoja između starih i novih članica, vjerojatno bi bila skresana jer bi u EU s više brzina one najbogatije brinule najviše o onoj brzini u kojoj se i same nalaze, a ne o brzini u kojoj se nalazi neka periferna, nova članica EU. Više brzina značilo bi više koncentričnih krugova. Jezgra bi bila najvažnija, a posljednji krug najzapušteniji. Jedinstvena valuta u državama jezgre bila bi najsnažnija, bio bi to euro za prvake, a oni slabiji koji bi željeli uživati u jedinstvenoj valuti imali bi euro za bedake. Prva valuta bila bi snažnija od druge. Schengenska zona bez granica više se ne bi protezala od Baltičkog do Egejskog mora, već bi bila puno manja, a u velik dio ostatka EU vratile bi se trajne granične kontrole, pa i sve više ograda uzduž zelenih granica kakve je u jeku migrantske krize počela graditi Mađarska. Hrvatska u dosadašnjoj EU ima šanse ući u euro zonu i Schengen, ali u novoj EU s više brzina teško da bi imala takve šanse. Scenarij broj 2, o pretvaranju sadašnje EU isključivo u jedinstveno tržište, bez miješanja Bruxellesa u ijednu drugu politiku osim reguliranja tog tržišta, bio bi loš za Hrvatsku kojoj pristup jedinstvenom tržištu znači puno, ali ne znači toliko koliko dugotrajan pristup strukturnim i investicijskim fondovima EU, koji bi u ovom scenariju vjerojatno nestali. Scenarij broj 1, prema kojem bi EU išla dalje kao i dosad, bio bi ok za Hrvatsku, ali ne i za većinu drugih članica pa je stoga manje izgledan. Scenarij broj 4 - gdje EU čini manje, ali učinkovitije - također je, u usporedbi s drugima, dobar za Hrvatsku jer bi značio i jačanje suvereniteta i ovlasti nacionalnih vlasti u područjima gdje je jasno da nisu nadležnost EU nego nacionalnih vlada. Problem s tim scenarijem je što se 27 članica teško može dogovoriti koja su to područja gdje EU ima učinkovitije ovlasti, a koja su to područja koja ostavlja nacionalnim vladama (kojima je najlakše za neispunjena očekivanja građana okriviti EU, a ne sebe, makar EU i nema ovlasti da bude zaslužna ili kriva za ta neispunjena očekivanja). Scenarij broj 5, u kojem 27 članica EU zajedno čini puno više nego dosad, značio bi dodatni prijenos suvereniteta i ovlasti nacionalnih tijela na institucije EU. Za Hrvatsku bi to bio najbolji scenarij pod uvjetom da se u međuvremenu uspije pozicionirati u razmjerno uspješnu i utjecajnu članicu. No, to je lakše reći nego učiniti.