Prije smo kokošju kugu riješili sami

Milanoviću nitko nije zamjerio što je prozvao Špičkovinu. Pa mi smo dobri, bio je tu, pekli su mu odojak, svirala mu je limena glazba... Kapljice kokošje krvi sušile su se na tlu kokošinjca. Na zidu stara ratkapa Mercedesa. U dvorištu smo u Špičkovini, mjestu pokraj Zaboka, “epicentru” u kojem je pronađen visokopatogeni virus influence ptica podtipa H5N5. Tu su još traktor i bež Lada Niva. To je to. Života više nema. Samo tišina. Pernato društvo koje je jutros ovdje šetalo, završilo je u tri crne vreće. Prerezanih vratova. Eutanazirano. Pijetao je jutros posljednji put zakukurikao, a kokoš snijela posljednje jaje...

Virus donijele divlje patke

Željka Tadić (52) sprema se na posao, ali otvara vrata dvorišta Večernjakovoj ekipi. – Je l’ me strah? Ma kakvi. Pa kažu da nije opasno za ljude – govori i pokazuje na malo jezero. U ulici Špičkovina III, u kojoj je pronađen patogeni virus influence ptica podptipa H5N5, a u kojem je eutanazija provedena u nekoliko dvorišta, jedna od stanovnica prisjetila se da je bolesti bilo i nekad. – Kad sam bila mlada, u Oroslavju se pojavila ptičja kuga. Danas mi je 73 godine, tada sam imala možda 13 – kaže gospođa Marica i nastavlja: – Ljudi čije su kokoši imale kugu, sami bi im glavu okrenuli. Bilo je bitno zakopati ih duboko u zemlju, da pas ne može do njih. A danas, danas sve raskuže, to je sad super...