Podla odluka ili podla objeda?

“Što je iza priče o Kovačićevoj prijetnji ostavkom?” pročitajte na političkom portalu Večernjeg lista Barometar.hr Obrazloženje vijesti da Ivan Kovačić ima kuvertiranu ostavku na mjesto ministra i potpredsjednika Vlade nosi sa sobom jednu, rekao bih čak tužnu činjenicu. Ona pokazuje svu razjedinjenost Hrvata koja doseže tako daleko da možemo govoriti i o pravoj mržnji i to mržnji prema pripadnicima vlastitoga naroda koji ne misle isto. Svoju potvrdu ova je konstatacija našla u izjavi Josipa Đakića da je Ivan Kovačić donio “podlu odluku” time što je za svoje savjetnice uzeo dvije SDP-ovke. U ovom kontekstu potpuno je irelevantno što su obje navodno dokazane karijeristice i što su, kako se danas utvrdilo, do svojih novih radnih mjesta došle na potpuno legalan način, odlukom Vlade, odnosno dogovorom dvaju ministarstava čime su samo poštovane zakonske odredbe koje se odnose na pravo dužnosnika na povratak na radno mjesto i premještaj državnog službenika. Josip Đakić je naknadnom izjavom kako je samo rekao svoje mišljenje i nije vrijeđao, “nego samo sa svog pogleda okarakterizirao osobe primljene u Ministarstvo uprave” do kraja razgolitio svoj stav koji je, po mojem mišljenju, utemeljen na duboko pogrešnim vrijednosnim sudovima prema onima koji ne misle kao on. Zašto mislim da je baš pripadnost SDP-u bila crvena krpa koja je ga je izazvala na ovu izjavu, a nije to bio npr. karijerizam, nesposobnost ili nešto slično? Pa zato što Josip Đakić nije do sada kritizirao izbor ostalih dužnosnika, službenika, savjetnika i ne znam koga sve ne, a itekako je imao prilike to učiniti, ali nije jer su to sve bili “naši”. A sada, kada su na red, zamislite, došli “vaši”, trebalo je to istaknuti kao “podlu odluku”. Izjava Josipa Đakića odmah je popraćena harangom njegovih istomišljenika usmjerenom prema Ivanu Kovačiću. Međutim, Ivan Kovačić u ovom je slučaju samo (za neke dobrodošla) kolateralna žrtva. Prava žrtva ovakvih napada je, paradoksalno, Hrvatska, a još više hrvatski narod i njegovi vitalni interesi. Kao da prirodne podjele u hrvatskom društvu nisu dovoljne, dio populacije, nevelik, ali glasan, trudi se iz petnih žila uzrokovati još dublju razjedinjenost u hrvatskom korpusu na temelju svjetonazorskih, povijesnih i sličnih stavova. Ono što osobito začuđuje je da se pretežito radi o tzv. desničarima, tvrdim nacionalistima (za razliku od klasičnih desničara, konzervativaca) koji upravo pripadnost naciji i boljitak nacije stavljaju ispred svega. Već dulje vrijeme izgleda kao da nisu svjesni što rade ili kao da namjerno rade protiv svojega uvjerenja. Pa je tako HDZ-ov Krstičević “naš”, a SDP-ov Kotromanović “vaš”, iako su bili na istom ratnom putu. Inzistiranje na podjelama na liniji državotvorni HDZ - jugofilni SDP ne samo da je nerazumno i da ne odgovara ključnim nacionalnim interesima, već je i protivno deklarativnom zalaganju za zajedništvom koje je čak i kod nacionalno najdesnijih stranaka, barem u njihovim temeljima. Tek se sada s vremenske distance dobro uočava da je politika Franje Tuđmana, barem što se tiče njegovih poziva na svehrvatsko zajedništvo, presudno doprinijela pobjedi u Domovinskom ratu. Na koncu, čini se da je razum ipak prevladao i da će Vlada prebroditi i ovaj slučaj. Josip Đakić ostao je, barem javno, usamljen u svome stavu te bismo umjesto “podla odluka” ovaj slučaj bolje mogli opisati kao “podla objeda”.