Mama mi je rekla da vezem goblene, ali moj život su auti
Gorani Nuić predrasude muškaraca nisu strane i sjeća se one najčešće rečenice: “Kaj će mene baba naučiti voziti automobil”
Mama mi je rekla da nisam kao normalne žene, da što si ne bih kupila goblen, štrikala... I jedan dan sam kupila goblen, izradila ga, uokvirila i poklonila joj to za rođendan i rekla: „Eto vidiš da i to znam, sad me pusti da vozim“– govori Gorana Hunić, jedina žena u Hrvatskoj koja vozi reli, i objašnjava:
Ribolov mi je premonoton
– Probala sam svašta. Kupila sam si i ribički štap, role, stolčić, pokušala... Nije to za mene... Krenula sam voziti iz gušta i hobija i zato danas vozim. Planiram to i nastaviti zahvaljujući Ciaku koji me podržava i slaže auto. Mislim da imam šanse za bolji rezultat. Svakako i ima, a da će voziti relije, nije ni slutila kada je s 12 godina prvi put sjela za volan. – Dosta sam bila vezana uz oca, za razliku od brata koji se više držao mamine suknje, i kako sam odrasla na selu, tu su bili traktori, auti, kombiji, svašta i što god je trebalo, na primjer promijeniti kotač... uvijek sam bila prisutna i zaprljana. S nepunih 12 godina sjela sam u automobil, bio je to Mercedes, imao je volan veći od mene, tata me naučio pokrenuti ga, na moju inicijativu naravno... I to je bilo ucjenjivanje: moraš imati dobre ocjene, ovo-ono, samo da bi mi to pokazao – prisjeća se danas vozačica Auto Kluba INA Delta pa nastavlja: – Prvi auto se ne može zaboraviti, bio je to Renault Clio Williams, s njima sam odvezla svoj prvi reli, bilo je to u Poreču. Jedan jako iskusan gospodin, Zoran Raštegorac, taj put mi je prišao i rekao: „Malena, najgoru star koju možeš napraviti je razbiti se na prvom reliju. Idi, prođi i vidi.“To sam i napravila. Završila sam taj reli, bila sam strašno spora, ali uspjela sam – prepričava 40-godišnja vozačica, koja danas vozi Ford Focus i jedina je žena u Hrvatskoj koja se “usudi” startati na utrci. – Možda se druge žene boje, možda misle da je komplicirano, što i jest. Ima jako puno segmenta koji se moraju poklopiti. Od same pripreme auta, do natjecanja, a ja sam i majka, tu je i posao, teško je sve uskladiti. Bilo kako bilo, ženske konkurencije nema, ali zato predrasuda ima. – Predrasuda je bilo kao i u mom poslu. Kad jedna žena ide obučavati učenike, kažu: „A kaj će te baba naučit’ vozit’?“Isto tako je bilo i na trkama – kaže Gorana koja inače radi kao instruktorica vožnje u jednoj zagrebačkoj autoškoli.
Instruktorica u autoškoli
– Zeza me ekipa da ih najprije učim propise, a poslije ih kršim na reliju, ali volim raditi s tom djecom i fiksno mi je radno vrijeme, mogu si sve izbalansirati; obitelj, posao i utrke. Naporno je, ali imam podršku i obitelji pa čak bivšeg supruga, koji je ispočetka bio skeptičan, a sad ga već na par utrka viđam i podržava me. Kći je malo mirnija, povučenija, ne želi sjesti za volan, dok maleni jako grize. On ide i na karting i neću ga kočiti dok god pokazuje interes... Goga, kako je zovu, žena je sa stavom. Žena koja ne ulazi u šablone koje nameće društvo, žena koja radi ono što voli. Sve objašnjava polako, smirena je. Možda i previše, ali takav moraš biti ako sjedaš u auto, pogotovo prije utrka. – Nema tu presinga, dok si u glavi posložen, dobro je. Navečer prekontroliram radar, gledam te zavoje, je li sve popisano i obilježeno, ako je sve dobro, mirno spavam. Kada je utrka ne stigne se razmišljati o strahu, eventualno je malo cupkanje nogicama kada se uđe u vremensku kontrolu pa pogledate na sat, znate da je vaš red pa malo zaigra sve, ali prekrižiš se i kreneš.Kretala je sa starta mnogo puta, bilo kao vozačica ili suvozačica, a atmosfera je, kaže, uvijek dobra iako reli nije toliko poznat u Hrvatskoj.