Sad me optužuju i Arapi jer pišem o Palestinkama koje se prostituiraju
Naše djevojke bave se prostitucijom u bogatim zemljama Zaljeva i to je tabu u arapskom svijetu
Njezin roman “Svitanja u Jeninu” govori o patnjama Palestinaca, a brojne su je židovske udruge u Americi optužile za antisemitizam
U Zagrebu je predstavljen roman palestinske književnice Susan Abulhawe “Svitanja u Jeninu” u kojem je prikazala patnju svog naroda kroz povijest jedne obitelji. Učinila je to s mnogo ljubavi, strasti, razumijevanja i bez osuđivanja. Upravo zbog takvog pristupa knjiga je postigla velik međunarodni uspjeh i prevedena je na više od 30 jezika, dokazujući da umjetnost mora mijenjati svijet u kojem živimo. Susan Abulhawa kao dijete se odselila u SAD, a u intervjuu govori o teškoćama s objavljivanjem knjige, ali i o novim projektima koji će uzburkati arapski svijet.
Napisali ste sagu o nekoliko generacija jedne obitelji u potrazi za srećom i slobodom.
Da, to je priča o palestinskoj obitelji Abulheja koja je prisiljena napustiti svoje selo Ein Hod zbog novoosnovane države Izrael 1948. godine. Stoga obitelj odlazi u izbjeglički kamp u Jeninu. Roman prati njihov život tijekom pola stoljeća nasilne povijesti. Između gubitka i straha, mržnje i boli, dok su njihovi platneni šatori zamijenjeni nešto čvršćim i trajnijim nastambama, obitelji živi u vječnoj nadi i iščekivanju povratka svojem domu. Priču nam pripovijeda Amal, unuka seoskog starješine, pametna i osjećajna djevojčica koja uspijeva otići iz izbjegličkog logora, ali se vraća natrag nakon mnogo godina te se nanovo povezuje sa svojim korijenima. Maštovitim i poetskim jezikom Amal raspliće povijest svoje obitelji: svojeg djeda i bake, oca i majke te svoja dva brata, od kojih je jedan otet kao novorođenče da bi postao Židovom. Smješten u jedan od najkompleksnijih svjetskih političkih sukoba 20. stoljeća, roman je prvenstveno dirljiva ljudska priča o povijesti, identitetu, prijateljstvu, ljubavi, terorizmu, predaji, hrabrosti i nadi.
Jeste li imali problema s obzirom na to da knjiga opisuje patnje palestinskog naroda u posljednjih 70 godina?
Moja je knjiga dobro prihvaćena od čitatelja, ali ne i od institucija koje su me bojkotirale i stvarale probleme. Najviše zaprepastilo što su me u SAD-u, zemlji u kojoj živim od 80-ih godina i čija sam državljanka, mediji bojkotirali. Nitko o mojoj knjizi nije ništa napisao. Međutim, popularnost moje knjige porasla je zahvaljujući čitateljima koji su preko druš-
Čak su i Nijemci bili u strahu objaviti moju knjigu, a u SAD-u su me mediji bojkotirali
tvenih mreža pisali svoje komentare i osjećaje.
Vi inače niste tipična književnica, studirali ste biologiju?
Studirala sam biologiju i bavila se istraživanjem. I tada sam počela pisati tekstove za medije vezane za svoju struku. Ali kada se dogodila Druga intifada (palestinska pobuna na Zapadnoj obali), počela sam pisati tekstove i o patnjama palestinskog naroda i o istini što se tamo zapravo događa. Svi vodeći mediji počeli su od mene tražiti da im pišem komentare. I tako sam, osim istraživanja u području biologije, osjetila da imam talenta i za pisanje. Nikada nisam vjerovala da mogu postati tako uspješna književnica s obzirom na to da je sva moja obitelj i rodbina sa sela i da su radnici. Bila sam u gradu Jeninu u koji su 2002. godine ušli Izraelci i tada mi je na um pala ideja da pišem tekstove o svitanju u Jeninu. Međutim, kada sam krenula pisati, shvatila sam da to više nisu tekstovi, već pravi roman. I tako je nastala ova knjiga. Napisala sam je za dvije godine, ali nisam mogla naći sponzora da je tiskam. Samohrana sam majka i nemam nikakve ušteđevine. Kako bih tiskala knjigu za koju nisam ni sanjala da će postati hit, stavila sam stan pod hipoteku i digla kredit. No kad sam sve završila i sav novac pripremila, nijedna izdavačka kuća nije htjela tiskati. Smatrali su je subjektivnom i tendencioznom jer sam pisala o patnji Palestinaca. Naposljetku sam našla jednu malu izdavačku kuću. Oni su mi postavili uvjete: tiskat će je, ali je neće distribuirati. Ali opet ponavljam – zahvaljujući čitateljima koji su bili aktivni na društvenim mrežama, neki urednici i izdavači u Italiji, Francuskoj i Norveškoj došli su do moje knjige. Kada su je pročitali, bili su oduševljeni i kontaktirali me tražeći da je prevedu na svoje jezike. Naravno, nakon što je knjiga prevedena na ta tri jezika, postala je još čitanija. Nakon toga su me isto tražili Španjolci. Moja je knjiga čak prevedena i na urdu, pakistanski jezik.
Da neka izraelska izdavačka kuća zatraži da knjigu prevede na hebrejski jezik, biste li prihvatili?
Što se mene tiče, nema nikakvih problema da se knjiga prevede na hebrejski jezik jer je on zapravo autohtoni jezik Palestinaca. Ja hebrejski jezik izuzetno poštujem i cijenim, smatram ga dijelom palestinske povijesti. Ali ne bih voljela da tu knjigu prevede i izda neka državna izraelska institucija. Naime, prvi put kada je knjiga izašla, židovska zajednica u SAD-u organizirala je prosvjed protiv mene i moje knjige. Nakon toga mi je zabranjen ulazak u Izrael, unatoč tome što sam američka državljanka i nemam nikakve druge dokumente osim američkih. Prije toga sam bez problema putovala na područje Izraela i Palestinske samouprave.
Putujete li u Palestinsku samoupravu?
Putovala sam. I jednom su me zaustavili i optužili da sam Hamasova i Hezbolahova špijunka. Nakon ispitivanja su me pustili. Međutim, kako sam htjela pisati još jednu knjigu, u Betlehemu sam slikala izraelski punkt. Uhitili su me i odveli u zatvor. Naravno, uzeli su mi i razbili fotoaparat i bila sam gotovo mjesec dana u samici. Svaki dan su me ispitivali po osam sati. Nakon toga, kako nisu ništa našli protiv mene, deportirali su me i “ljubazno” mi savjetovali kako je najbolje da više ne dolazim tamo. Međutim, ja sam zanemarila upozorenje i ponovno putovala, ali kako mi nisu dali da uđem, vratila sam se.
Kakva je bila vaša reakcija kad ste doznali da će se vaš roman prevesti na hrvatski jezik?
Bila sam jako sretna. Iskreno. Ne zbog toga što će moja knjiga biti prevedena na još jedan jezik, već jer sam mnogo čitala o Hrvatskoj koja je bila dio Jugoslavije, a koja je puno pomagala palestinskom narodu. Isto tako, bila sam uvjerena da će Hrvati moju knjigu prihvatiti jer su prošli put koji i mi prolazimo, težeći za neovisnošću palestinske države. Svaka čast ljudima koji su u Hrvatskoj odlučili prevesti moju knjigu jer, iskreno vam kažem, čak su i Nijemci bili u velikoj dvojbi i strahu s obzirom na njihovu povijest u Drugom svjetskom ratu. Jer cionistički je lobi odmah moju knjigu proglasio antisemitskom, što nije istina. Knjiga ne govori protiv Židova i njihove opstojnosti, već govori isključivo o patnji Palestinaca. Dobila sam poziv za posjet Hrvatskoj i nadam se da ću se moći brzo odazvati i osobno sudjelovati na promocijama knjige diljem vaše zemlje.
Osim ove knjige, jeste li još što objavili?
Jesam, knjigu koja je posvećena Pojasu Gaze. U romanu se govori o jednoj obitelji u kojoj su same žene. Kroz tu priču zapravo prikazujem život u Pojasu Gaze, a pogotovo živote kakvim žive žene na tom području, socijalno, seksualno... U toj knjizi indirektno sam kritizirala Hamasovu vlast u Pojasu Gaze. Kroz priču sam pisala o starijoj ženi Haji Nazmiye koja voli pušiti nargilu. Kao što znate, Hamas je zabranio ženama da puše nargilu, a zabranili su im i da idu na kupanje. Sve što Haji napravi jest zbog revolta prema zakonima koje donosi Hamas i njihovoj torturi. Svaki put kada je pitaju kako to da se ne boji suprotstavljati Hamasu, Haji im odgovori: “Neka me poljube u stražnjicu.” Zapravo sam htjela pokazati koliko naš narod pati za sekularizmom. Isto tako, upravo pišem još jednu knjigu koja se zove “Žena prostitutka”. To je priča o Palestinkama koje se bave prostitucijom u Kuvajtu i zemljama Zaljeva. U arapskom svijetu to je još uvijek tabu tema. Palestinski narod je kao i svaki drugi. Ima među nama intelektualaca, pisaca, doktora, pa tako i prostitutki. Nismo mi ni sveci ni anđeli. Ima nas svakakvih i zašto ne bih smjela pisati o tome? Tu knjigu neki smatraju udarom na arapsku i palestinsku književnost jer pišem stvari koje se mnogima ne sviđaju.