Objavljen prvi hrvatski savjetnik za pomoć ovisnicima o kocki
Vodeći stručnjak za ovisnost o kocki tvrdi da nju ne treba zabraniti jer je to većini ljudi zabava, a one sklone patologiji podučava kako izbjeći slom
Teorijska je osnova knjige odgovorno kockanje, a cilj je prepoznati i spriječiti patološke kockare, ali i obrazovati sve koje to zanima Vodeći naš autoritet na području psihijatrije ovisnosti dr. Robert Torre objavio je u izdanju Profila knjigu “Kockanje, kako protiv ovisnosti”. Ovo nije tek stručno-znanstvena analiza, već je doista točno ono što piše u dodatku naslova – Pomoć i samopomoć za osobe ovisne o igrama na sreću. Knjiga je, kako piše u uvodu, utemeljena na radnoj skripti prema kojoj se posljednje dvije godine radi na sastancima terapijskih grupa Kluba ovisnika o kockanju, prvog specijaliziranog sustava za oporavak kockara u Hrvatskoj.
Zabava i rekreacija
Osim Torrea, u stručnom su vodstvu psihijatar dr. sc. Zoran Zoričić i prim. dr. Anto Orešković, antropolog dr. sc. Luka Maršić i socijalni pedagog Radovan Tatalović. Rijetko bismo, dakle, našli stručniju skupinu ljudi za ovakvu knjigu. Njezina je teorijska osnova koncept odgovornog kockanja. Cilj je, kako piše, s jedne strane prepoznati, zaštititi i u terapijskom smislu spriječiti patološke kockare od daljnjeg kockanja, a s druge strane obrazovati stanovništvo i podići opću razinu javne senzibilizacije za patološke oblike kockanja i klađenja. Koncept odgovornog kockanja promiče igre na sreću, kockanje i klađenje kao zabavnu rekreativnu djelatnost unutar koje se ljudi susreću, opuštaju, druže i zabavljaju. Dr. Torre upozorava da, barem za sada, Vlada RH i nadležno Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi nisu ni na koji način, barem od dijela golemog oporezovanog novca iz prihoda od igara na sreću, kroz preventivne ili terapijske akcije pokušali smanjiti osobnu, obiteljsku, ali i društvenu štetu nastalu zbog patološkog kockanja. U našoj zemlji nema sustavnog praćenja problema povezanih s igrama na sreću pa se procjena stanja donosi u pravilu usporedbom s referentnim zemljama visokorazvijenog zapada. Prema tome, ako je pretpostavljeni udio u našoj zemlji i najmanji što može biti u odnosu na varijaciju prosjeka razvijenih zemalja, odnosno tek jedan posto, on je opet više nego visok i obuhvaća nešto više od 40.000 osoba. Iako, takva se procjena treba uzeti s rezervom s obzirom na to da se kockanje u nas ni prostornom ni vremenskom dostupnošću ne može mjeriti s razvijenim zemljama. No opet, kako je u nas relativno nezrelo tržište igara na sreću i neregulirano, tako je adiktivni potencijal igara na sreću u nas izraženiji. Ovisnost o kockanju razvija se kod deset posto osoba koje se umjereno kockaju, stoga su umjereni kockari najvažnija
Cilj knjige je prepoznati, zaštititi i u terapijskom smislu spriječiti patologiju kockanja
Procjene kažu da je u razvijenim zemljama 1 posto ovisnika, u nas bi to bilo 40 tisuća ljudi
ciljna skupina preventivnog djelovanja. Svakome tko se kocka može se dogoditi ovisnost o kockanju, a tipičnog kockara – nema. Za dr. Torrea prihvatljivije je stajalište po kojem za razvoj ovisnosti nije krivo kockanje nego predisponiranost za razvoj ovisnosti, jer najvećem broju ljudi koji se kockaju kockanje ne šteti. Jasno se kaže da većina ljudi neproblemskim kockanjem doseže unutarnju ugodu kojom nikome ne šteti. I tu naviku zakonodavac nema prava ograničavati, nego samo osiguravati, ako ne i uvećavati.
Smanjenje dostupnosti
Dakle, umjereno kockanje većine nije odgovorno za problemsko kockanje manjine. Danas i službena znanost nešto drukčije gleda na kockanje u odnosu na 1980. godinu kada je ono prepoznato kao zaseban psihijatrijski poremećaj. U novoj klasifikaciji psihijatrijskih poremećaja ovisnost o kockanju preimenovana je iz “patološkog kockanja” u “poremećeno kockanje”. Premješteno je iz skupine “poremećaja kontrole impulsa” među “poremećaje ovisnosti”. Ugledni psihijatar nada se da nitko razuman više ne smatra da je kockati nemoralno i da nitko ne prosuđuje osobe koje se kockaju s moralističkog gledišta. Kockanje je ionako tu već stoljećima i, naravno, da će i dalje biti s nama i među nama. Utopiji društva bez kockanja ne bi trebali težiti, kao što ni potpuna zabrana kockanja nije moguća, ali to ne znači da se kockanje ne treba regulirati. Torre za to nudi koncept odgovornog kockanja. Osobe koje se umjereno kockaju ne smiju biti predmet bezrazložnih restrikcija i pritisaka, a prava preventivna poruka za dr. Roberta Torrea nije “Samo reci NE”, već je to “Kockanje – kako reći da?” Smanjenje do- stupnosti kockarnica i kladionica provedeno reguliranom distribucijom dokazano dovodi do smanjenja ukupne svote potrošene na razne oblike kockanja i smanjenja kockanjem izazvanih problema. Navedeno u ovom tekstu doista je tek dio sadržaja koji nudi knjiga renomiranog psihijatra. U njoj se dr. Torre kockanju obraća sa svih strana, s gledišta svih dionika, države, priređivača, pa i ovisnika. Može služiti kao priručnik ili jednostavno kao pisani set pravila za one koji su o kockanju tek razmišljali. Pogotovo u dijelu u kojem se opisuju životni ishodi ovisnosti o kockanju. Bez sumnje riječ je o rijetko temeljitoj i stručnoj knjizi autora s nemjerljivim iskustvom jedne od najopasnijih ovisnosti današnjice, korisnoj i struci i prosječnom čitatelju, što je od osobite važnosti s obzirom na visoku pojavnost kladionica, automat-klubova, kockarnica i lokala za igre na sreću u nas. U običnoj šetnji gradom prođemo pokraj njih nekoliko.