Trebaju li nam Rusi da bismo shvatili hranu kao strateško pitanje

FAO je izračunao da će se do 2050. u poljoprivredu i industriju hrane ulagati 50 posto više novca nego što se ulaže sada

Hrana je nešto bez čega naš planet ne može opstati. To je egzistencijalna potreba, nešto što nam omogućava da živimo, radimo, mislimo, stvaramo... U prenesenom smislu, hrana je i najveći poslodavac na svijetu koji zapošljava više od 40 posto stanovništva. Poljoprivreda i industrija hrane najperspektivnije su industrije na svijetu. Očekuje se da će do 2030. potražnja za hranom na globalnoj razini porasti za 35 posto, a to povećanje potrošnje najviše će generirati Indija i Kina, zemlje koje će do te godine konzumirati ukupno 40 posto globalne proizvodnje hrane. O kakvom je rastu riječ govori i podatak da su te dvije zemlje 2010. imale samo 10 posto globalne proizvodnje. Kina je apsolutno najveći proizvođač hrane na planetu, a u toj zemlji ta industrija zapošljava više od 320 milijuna ljudi, što je više od ukupnog broja stanovništva SAD-a. Indija je druga na toj listi, SAD treći, a Brazil četvrti. U Kini i Indiji kalkulacije su vrlo racionalne – one prvenstveno žele stvoriti dovoljno domaće hrane da uopće ne ovise o uvozu, a ako se ponešto nađe za izvoz, to će biti više nego odlično. Obiteljske farme čine 90 posto od ukupnog broja farmi na svijetu i upravo te farme svijetu daju oko 80 posto hrane. Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) prošle je godine objavila da se do 2050., kada će na Zemlji živjeti oko 9,1 milijarda ljudi, proizvodnja hrane mora povećati za 70 posto, a u zemljama u razvoju za 100 posto. Izračunali su i da će se do te godine u poljoprivredu i industriju hrane ulagati 50 posto više novca nego što se sada ulaže. To je privredna grana koju recesija gotovo ne pogađa. Postoji čak i vjerovanje da je ulaganje novca u proizvodnju hrane najsigurnije i da onaj tko pametno uloži i pametno vodi proizvodnju i poslovanje nikada ne može ostati “bez gaća”. Na cijelo ovo razmišljanje o globalnoj produkciji hrane i o perspektivama koje ona nudi u vrlo bliskoj budućnosti naveo me nesretni Agrokor i nesretna Hrvatska koja ima sve potencijale da proizvede više nego dovoljno kvalitetne hrane za samu sebe i da još ponešto proda na europskom i svjetskom tržištu. Vlasti i vlade u Kini i Indiji u pravome trenutku su shvatile da se radi o strateškim industrijama o kojima u velikoj mjeri ovisi nacionalna sigurnost i stabilnost kako svake pojedine zemlje tako i dijela svijeta u kojem se nalaze. Gladan narod opasna je i vrlo destruktivna grupacija koja može biti uzrokom velikih političkih potresa. Ako sve do kraja pojednostavimo, onda je za svaku zemlju osiguravanje dovoljnih količina cijenom dostupne hrane u osnovi bitan faktor u očuvanju političke stabilnosti. No Hrvatska je u tome nekakav čudni izuzetak. Već gotovo 30 godina nijedna vlada nije izradila nikakvu strategiju za razvoj poljoprivrede. Prepustila ju je stihiji i gazdi Todoriću koji nije imao ni dovoljno mudrosti, a ni novca da sve to izvede na pravi put. I sada su nam na čelu te strateške grane – tko? Rusi! Možda će nam oni pokazati kako se to radi. Naše vlade davno su propustile šansu da na pravi način rukovode važnom i profitabilnom proizvodnjom hrane.