Neki Srbi misle da Deklaracija favorizira Hrvate
Poznata hrvatska lingvistica Snježana Kordić otkriva kako je i zašto nastala Deklaracija o zajedničkom jeziku koja je izazvala polemike u cijeloj regiji
Već godinama je u anketama Hrvatski jezik na prvom mjestu najomraženijih predmeta u školama, a trebao bi biti najomiljeniji Lingvistica Snježana Kordić koja je izazvala veliku pozornost kad je 2000. godine objavila knjigu “Jezik i nacionalizam” opet intrigira javnost, ali sada kao aktivistica inicijative koja je iznjedrila Deklaraciju o zajedničkom jeziku, tekst koji je izazvao brojne polemike u cijeloj regiji.
Iščitavajući materijale o Deklaraciji, na webu udruženja Krokodil uočio sam i vašu izjavu da bi se u škole u četiri zemlje iz regije trebao uvesti predmet Jezik i književnost, a da će jezik dobiti ime kada se za to steknu uvjeti. Budući da takav zahtjev ne piše u Deklaraciji, je li to samo vaš ili usuglašeni stav s kojim su upoznati i potpisnici?
Deklaracija se uopće ne bavi imenom jezika i ne predlaže nikakvo ime za predmet u školi niti uopće kaže da bi predmet trebalo preimenovati. Ovo što me pitate odnosi se samo na moje osobno viđenje i nema veze s tekstom Deklaracije ni s potpisnicima. Riječ je o nekim mojim razmišljanjima kako što prije postići da djecu prestanu razdvajati po nacionalnoj osnovi u školama u ime navodno drugog jezika. Naime, mladi ljudi koji su iskusili i razdvojeno i spojeno školovanje izjavljuju javno da segregacija povećava međunacionalnu mržnju. A radi se o velikim brojkama, npr. samo u Sandžaku odvaja se 14.000 djece.
Što je konkretni cilj Deklaracije? Načelna rasprava ili zadiranje u obrazovni proces?
U Deklaraciji su izloženi u osam točaka njeni ciljevi pa je dovoljno držati se onoga što tamo piše. Opći smjer je više slobode individualnog izbora, opušteniji odnos prema jeziku i činjenici da nekoliko naroda ima zajednički jezik, poštovanje jezičnih raznovrsnosti i isticanje ravnopravnosti svih četiriju varijanata. Ovo posljednje već je naišlo na kritiku poznatog srpskog lingvista Miloša Kovačevića, koji kaže da je “ova deklaracija mnogo povoljnija za Hrvate jer im sad omogućava sve što su uzeli od Srba, ali i Muslimanima i Crnogorcima... to je perfidno propagiranje hrvatske deklaracije iz 1967.” i da “opasno je to što se kaže da nijedna varijanta nije vrednija od druge. Prema njima, bosanska ili crnogorska varijanta srpskog nije manje vrijedna od naše čisto srpske.” Deklaracija zaista ističe da su sve četiri varijante jednako vrijedne, s to je u skladu s teorijom policentričnosti. Kao što njemački lingvist Bernhard Gröschel kaže: “Tko predočava nekakav varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet, time falsificira sociolingvističku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma.”
Kako će na neutralni naziv predmeta kojim se izučava materinski jezik reagirati manjine koje postoje u sve četiri zemlje, a koje ljubomorno čuvaju i svoj jezik i svoje pismo?
Već sam spomenula da se Deklaracija ne bavi nazivom predmeta i nazivom jezika, tako da su ovo moja osobna razmišljanja potaknuta primjerom finskog obrazovnog sistema, koji je godinama uzastopno proglašavan najboljim na svijetu, a predmet u školama se u Finskoj zove neutralno Materinski jezik i književnost. Sjetimo se da se baš tako nazivao predmet u dijelovima Bosne i Hercegovine od 1992. do 1996., a i u Crnoj Gori od 2003. do 2007. Očito je da neutralno nazivanje može funkcionirati u praksi. Ali ako govorimo o nazivu predmeta, onda se udaljavamo od razgovora o sadržaju Deklaraciji.
Živimo u Europi koja žilavo štiti manjinska prava i pravo na različitost, pa i tzv. male jezike. Je li Deklaracija u suprotnosti sa standardima EU?
Nije u suprotnosti, naprotiv, Deklaracija ističe da “između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama”. Usto Deklaracija poziva i na poštovanje jezičnih raznovrsnosti i na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe. A kad već spominjete pravila EU, mogu usput podsjetiti da se ona na našim prostorima prečesto falsificirano predočavaju. Npr. uporno se prešućuje da u Europskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima piše da izraz “regionalni ili manjinski jezici” obuhvaća one jezike koji se razlikuju od službenog jezika dotične države i da ne obuhvaća dijalekte službenog jezika. Ne obuhvaća dijalekte zato što nisu dovoljno različiti od službenog jezika. A jezik Srba u Hrvatskoj čak nije ni drugi dijalekt jer sve je to štokavica.
Koja je uloga berlinske Zaklade Allianz u ovom projektu? Nedavno su političari uz Bruxellesa baš u Sarajevu govorili o zajedničkom tržištu. Je li Deklaracija o zajedničkom jeziku lingvistički nastavak tog plana?
Pretpostavljam da je berlinska Zaklada Allianz sudjelovala u pokrivanju troškova, najčešće u obliku autobusnih karata i smještaja govornika na konferencijama. A eto, ja nisam ni znala da su neki političari iz Bruxellesa također upotrijebili riječ “zajedničko”. Moram najiskrenije reći da vam je vic zaista dobar. Što se tiče Deklaracije, sudionici prošlogodišnjeg projekta nisu bili dovoljno kreativni da se sjete napisati neku poruku za javnost. Deklaracija uopće nije bila planirana. Sasvim slučajno neki su studenti koji su bili u publici i slušali prošlogodišnju konferenciju došli nekoliko dana poslije na ideju da se napiše Deklaracija. Rad koji je tridesetak ljudi u četiri mjeseca uložilo u Deklaraciju bio je volonterski.
Čujem da ima potpisnika koji su povukli potpise, poput Alide Bremer. Što mislite o tome?
Mladi koji su iskusili razdvojeno školovanje kažu da ono doprinosi nacionalnoj mržnji
Znam Alidu, predavale smo na istom fakultetu u Njemačkoj. Imam potpuno razumijevanje, toliku količinu mržnje u medijima ne može svatko u svakom trenutku života podnijeti. Mogu dodati da je Deklaraciju za dva dana potpisalo više od pet tisuća ljudi.
Kako ocjenjujete jezičnu situaciju u Hrvatskoj? Hrvatska nema Zakon o hrvatskom jeziku, ljudi se služe s više pravopisa, objavljuju se knjige na svim jezicima iz bivše Jugoslavije bez lektorskih intervencija...?
I dalje lektori vrše odstrel nepodobnih riječi na Hrvatskoj televiziji, i dalje postoji udžbe-
nički standard koji određuje da se mogu proizvoljno protjerivati takozvane “nepotrebne tuđice”. Već godinama je u anketama predmet Hrvatski jezik na prvom mjestu najomraženijih predmeta u školama. To nije normalno. Trebao bi biti najomiljeniji predmet.
Koji su daljnji planovi u vezi s Deklaracijom? Hoćete li organizirati referendume, predlagati zakone..?
Deklaracija pokušava utjecati na svijest o jeziku jer sadašnje stanje jest da postoji velik raskorak između jezične stvarnosti i onoga kako se na tu stvarnost gleda. Stoga obrazovanje o ovoj temi vidim kao nužnu aktivnost. Neki su političari pokazali da im hitno treba večernja škola.
Jesu li vas iznenadile reakcije hrvatskih političara o Deklaraciji?
Njihove reakcije meni su potpuno očekivane. Pokazuju da nemaju nimalo mašte, ponavljaju iste otrcane i izlizane fraze već četvrt stoljeća, predvidivi su od riječi do riječi. A što se tiče kompetencije, pokazuju u svojim izjavama da o ovoj temi nemaju ni osnovnih znanja.