“Ovo je povijesni dan za hrvatske potrošače”
Marginalizirana pa i ismijavana ideja o građanskom aktivizmu, o borbi “malih ljudi” protiv velikih banaka, uz malu pomoć “katastrofalnog” pravosuđa, doživjela je potpunu afirmaciju
Skupina “lakrdijaša” krenula je prije pet godina u “osvajanje Mjeseca”, kako se elitama tada činio pionirski pothvat kada se s kolektivnom potrošačkom tužbom krenulo u boj protiv osam hrvatskih banaka. Baš sada kad su mediji skloni prvi baciti kamen tražeći krivce za Agrokor – svuda, kao i u slučaju Sanader, samo ne u medijima! – dobro je podsjetiti na pouke slučaja Franak na kojem su prošloga tjedna banke iscrpile sve mogućnosti vođenja bitaka u Hrvatskoj. Čak i većina onih koji danas imaju koristi od tužbe Potrošača, predsjednika udruge Iliju Rkmana doživljavali su sklonim neumjesnom pretjerivanju kad je izrekao, kako se danas ispostavlja, veliku istinu o značaju podnošenja tužbe 4. travnja 2012.: “Ovo je povijesni dan za hrvatske potrošače.” Oko te tužbe okupio se sam vrh “hrvatske naive” pa ne začuđuje da su sličnu sebi izabrali da im piše tužbu – Nicole Kwiatkowski, zagrebačku odvjetnicu fragilne figure i dijamantnog duha. Imala je sve kvalitete nužne za “nemogući pothvat”. Prvo, nije joj bio problem što je za Franak trebala raditi pro bono. Odgojena je u radničkoj obitelji pa joj novac nikad nije bio motiv, već joj je poticaj razumijevanje za one kojima je potrebita pomoć. Usto, pratio ju je glas kako se “baš voli tući s velikima”. I u svakodnevici je nose pravdoljubivi porivi. Tada je od javnosti skrila to da joj je prekomjerni rad na tužbi bila i “terapija” koja joj je pomagala nositi se s obiteljskom tragedijom, preranom smrću supruga zbog teške bolesti, u studenome 2011. Koliko su mediji tada bili nezainteresirani za slučaj, govori to što je potpisnik ovih redaka s odvjetnicom Kwiatkowski u Večernjakovu tjedniku Forum napravio intervju koji je i tjedan dana nakon što je tužba podnesena bio ekskluzivan. Govoreći o “ljevičarskim” korijenima svojih stavova, odvjetnica nam je tada duhovito rekla kako je i obitelj njezina supruga “krivo nasađena”, pa je na našu opasku kako je onda za tužbu protiv banaka prava osoba na pravom mjestu, samouvjereno uzvratila: “Ja smatram da jesam, ali to ćemo još vidjeti.” I pokazalo se već godinu poslije kad je, i na njezino iznenađenje, bivši pravnik Zagrebačke banke presudio u korist Davida protiv Golijata. To je bio prijelomni trenutak kada su bankari shvatili razmjere i ozbiljnost problema. A sudac Radovan Dobronić spoznao što znači imati protiv sebe ne samo banke već politiku i medije. Izbori su bili daleko pa političari tada još nisu bili svjesni kamo će ih odvesti ta “gruda snijega” koja se počela kotrljati pa su tada još bili “uravnoteženi”. Tako je premijer Zoran Milanović tada još tumačio kako su građani prečuli bitne informacije koje su dobivali od banaka te da nisu bili izmanipulirani. Potpredsjednik Vlade Branko Grčić presudu suca Dobronića doživio je kao opterećenje sa stajališta dostupnosti kredita kao jednog od ključnih aspekata oporavka gospodarstva. Vodeća pera poslovnog novinarstva nizala su horor-priče o bankarskom Armagedonu, apokaliptičnom urušavanju bankarskog sustava te su presudu pripisivali pravnom populizmu i warholovskim sklonostima inače samozatajnog suca Dobronića, koji je sve to stoički otrpio. Iznosili su se katastrofični prikazi o milijardama kuna štete za banke, prešućivalo da je bruto dobit banaka od 2007. do 2014. bila 30 milijardi kuna (iz odluke Ustavnog suda) i zanemarivalo podatke da su vodećim menadžerima šest banaka u deset kriznih godina isplaćene plaće, bonusi i nagrade od oko 1,7 milijardi kuna (Jagoda Marić, Novi list). Sudstvu je sa svih strana slana poruka da zaborave na drevnu izreku “Neka bude pravde makar se svijet srušio”. U obrazloženju presude suca Dobronića stavovi one male skupine “naivaca” prvi su put, u srpnju 2013., dobili institucionalnu afirmaciju. Uslijedili su politički uspjesi Živog zida i Ivana Vilibora Sinčića, zbog kojih se vodećim političkim strankama upalila “crvena lampica”. Nije slučajno da se u tim okolnostima izrodila i ideja o “trećem putu” te se političkim elitama dogodio fenomen Mosta. A sve to bez pomoći ili utjecaja medija. Štoviše. Prošlotjednom odlukom Ustavnog suda o konverziji kredita u “švicarcima” banke su iscrpile sve mogućnosti vođenja pravnih bitaka u Hrvatskoj. Skupina odlučnih ljudi svima je pokazala kako briljantni stihovi Drage Britvića kažu: “Kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi (...) Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.” Marginalizirana pa i ismijavana ideja o građanskom aktivizmu, o borbi “malih ljudi” protiv velikih banaka, uz malu pomoć “katastrofalnog” pravosuđa, doživjela je potpunu afirmaciju. Neki bi se nad tim trebali zamisliti.