Branili su mi snimati i Kiklopa i Glembajeve i Generala

Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugivati. Svjedočio sam ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja.. Nauživao sam se kukavica i zadnjeg ološa

Branili su mi snimiti i Kiklopa i Glembajeve i Generala. I svima sam rekao: Ma boli me

Filmski redatelj i glumac Antun Vrdoljak u 86. godini snima film “General” o generalu Anti Gotovini. S redateljem filmova “U gori raste zelen bor”, “Deps”, “Kad čuješ zvona”, “Kiklop”, “Gospoda Glembajevi” i “Duga mračna noć” razgovarali smo u utorak u njegovu domu prepunom knjiga. Tog je dana Vrdoljak u Zagrebu snimao scene s Mustafom Nadarevićem koji u “Generalu” glumi generala Bobetka i nije mogao gledati kako mu omiljena Barcelona gubi od Juventusa.

Imate pripovjedačkog dara. Jeste li ikada pisali?

Pa pišem sve svoje scenarije. Dijalog vam je čista literatura. Ja sam i nadrljao jer sam mislio da je dijalog čista literatura, pa je Društvo filmskih radnika kojem sam 1967. godine bio predsjednik potpisalo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Smatram da je sve literatura i da se ništa ničim ne može tako izraziti kao riječima. Riječi su alat koji ima svaki čovjek, a pitanje je želi li ga koristiti. Ja sam pisao svoje scenarije i stalno pokušavam napisati svoja sjećanja.

Dakle, memoare?

Ali ljudi ne vole da pišete o njima ako ste ih dobro vidjeli. Mene je Tuđman stalno špotao jer ne pišem, pa sam spomenuo sjećanja, a onda me Hrvoje Šarinić preplašen pitao: “Pišeš li ti dnevnik?” “Ma ne, pišem sjećanja na ljude.” “A koje ljude?”, pita Šarinić. “Pa ljude koji su mi važni u životu, moji roditelji, pa prva učiteljica gospođa Marija Frančeski.” “A kad će to izać’”, pita Šarinić. “Kad vi svi koji se toliko bojite umrete.” Mislim da se ne može ni živjeti ako nemate neki odnos ne sa životom, nego s nečim puno dubljim od života. Znate, ja sam aktivni katolik. Ali ima jedna Isusova poruka u kojoj on kaže: “U mog oca ima puno stanova”. Jednom sam razgovarao sa sisačkim biskupom Košićem o tome može li čovjek živjeti bez sumnje. Mislim da ne može. Pa čak i ono u što najviše vjerujete, i to dolazi u pitanje. Ako tamo gdje bih ja volio otići ne nađem tatu, mamu, svoja tri brata i sestru, koju sam beskrajno volio, što bih ja tamo radio. Ako tamo neću naći Miljenka Stančića ili Ranka Marinkovića, ljude do čijeg mi je prijateljstva beskrajno stalo. Čovjek je pun sumnji, ali ja vjerujem u zagrobni život. A to je i neki moj interes. Ne bih htio samo tako otići, a da ne ostavim velikog traga. Nakon Krležine smrti u Zagreb je došao Zuko Džumhur. S njim sam se družio kada sam služio vojsku u Mostaru. Krleža je umro u prosincu, a Zuko je došao u veljači. Bio sam u Palaceu s nekim čovjekom i vidim Zuku i da nije siguran na nogama. I velim čovjeku da zabijemo glave u stol, da nas Zuko ne vidi. A onda vidimo sjenu i Zuko mi veli: “Tonči moj, ako misliš da te nisam vidio, varaš se, ako misliš da nećeš platiti kavu, također se varaš, a najviše se varaš ako misliš da sam pijan. To što sam slab na nogama, to je od minulog rada”. I veli da je sa ženom došao Krleži na grob. On je bio aktivni musliman. Pitam ga je li poznavao Krležu, a Zuko kaže da mu je bio predstavljen dvanaest puta. I pita me je li istina da je Krleža umro pri punoj svijesti. A meni je jedan čovjek koji je kod njega bio zadnju večer rekao da je bio pri punoj svijesti i da mu je oko deset navečer rekao da može ići. “Ja ću, druže Krleža, opet navra-

titi, ako vam ne smeta. Ne pretvarajte se, mi se sada vidimo zadnji put”. Znači da je umro pri punoj svijesti. Na to se Zuko zgrozio i kaže meni: “Bog je nepravedan i zao. Zamisli ti natjerati ateista da umre pri punoj svijesti. Koja je to sudbina”. Vi ste bili scenarist s Marinkovićem, ali kako ste potpisali scenarij za “Glembajeve”? Antun Vrdoljak prema drami i motivima Krležinih djela. Krleža je vidio film “Kad čuješ zvona” i rekao Šiblu da mu se to jako sviđa i da bi me volio upoznati.

Taj je film imao golemu gledanost, pola milijuna gledatelja?

Je. I onda sam išao Krleži koji mi je podijelio komplimente. Ali je Šiblu rekao da je idiot zbog scene u kojoj Zagrepčaninu ilegalcu dolazi žena u partizane i nosi malo dijete pa stari Banovac puca iz puške jer mu je prijatelj dobio sina. A Šibl mu kaže da je Vrdoljak patrijarhalan čovjek kojem su najvažniji obitelj i djeca, pa je napravio sentimentalnu scenu. A Krleža kaže da je to najjače u filmu jer je to prvi put da se pojave emocije u nekom ratnom, partizanskom filmu. Krleži sam počeo dolaziti češće u Leksikografski. Znao me odvesti na ručak u Palace. On je napisao scenarij za “Put u raj” i pitao me jesam li vidio film. Lagao sam da nisam, ali nije mi se svidio film. I on mi daje Forum u kojem je bio objavljen scenarij. Kada sam pročitao i došao do njega, rekao sam mu: “Druže Krleža...” On nije dao da mu se kaže gospodine, to je najkraće rečeno intimna drama u spektaklu. A dalje počinju problemi i to s onim koji bira objektive. On se naljutio jer je shvatio da mi se film nije svidio, no pitao je kada ću ja raditi nešto po njemu. “Ako imate neki gotov scenarij, ja bih to pročitao”, rekao sam. A on kaže: “Ja imam još hiljadu dana života, a stol mi je krcat započetim rukopisima. Ali mogu vam za tri noći od bilo čega što imam gotovo napisano napisati scenarij”. Pa to ni Prévert nije mogao. Dugo sam odolijevao reći Krleži da bih radio nešto po njegovim djelima. Znam koliko je bio osjetljiv na svako svoje slovo, s razlogom. Nije njega imao tko čitati u Hrvatskoj. Kad je umro, išao sam Enesu Čengiću pitati ga za “Glembajeve”. On mi kaže da postoje tri recenzenta koje je Krleža odredio da moraju pročitati scenarij. To su Ivo Frangeš, Mladen Kuzmanović i Branko Hećimović. Hećimović je napisao pozitivnu recenziju, a Kuzmanović da je trideset posto dopisanog teksta unutra. Frangeš ga pita ima li šavova, Kuzmanović kaže da nema. Frangešu sam napravio projekciju u kinu Zagreb i on mi kaže: “Znaš, da si scenarij dao Krleži, on bi te ispljuvao i otjerao iz ureda, a da je vidio film, cjelivao bi te cijelog života”.

A kako je sada raditi “Generala”?

Teško jer radim film o živom čovjeku. To nije dokumentarni film o Anti Gotovini. Ako je nešto u njemu dokumentarno, to je onda Domovinski rat. Opsjednut sam pričom o Domovinskom ratu. Ja i dalje ne vjerujem da smo stvorili državu jer sam gledao kako smo je arčili, uništavali. Tko sve nije ugrizao barem jedan zalogaj te države.

Uglavnom ste radili filmove o bivšim vremenima?

Ne samo to. Radio sam po piscima. Ranko Marinković bio je moj intimni prijatelj. “Kiklop” je izašao u Beogradu. Ranko mi je dao jedan autorski primjerak i tu sam posvetu spalio 1972. kada sam očekivao dolazak policije. “Kiklop” je čudo od knjige. Odmah sam rekao da je to sjajan film. Ja sam dotepenec u Zagreb, ali mislim da nitko ne voli Zagreb kao dotepenci. A “Kiklop” je nakon Šenoe prvi roman o Zagrebu. Sramota je koliko je pisaca tu živjelo, ali ništa o Zagrebu nisu napisali osim neke crtice i pjesmice. Kada sam dobio šansu da radim “Kiklopa”, bilo me strah Ranku pokazati scenarij. On je napisao sjajne eseje o filmu, npr. “Mehanika i poetika filma”, a danas pola filmskih kritičara ne zna gdje nastaje poetika iz mehanike. Najveći kompliment koji sam ikada dobio bio je kada je u intervjuu za Vjesnik rekao da je u “Kiklopu” slika bila jača od riječi. No, ovaj put radimo film o ljudskom životu, a ne o djelu. Ja sam Gotovinu upoznao za vrijeme rata. U Hrvatskoj sam bio zadužen za Sisačko-moslavačku županiju u kojoj je Gotovina vodio prvu bitku i došao u velike neprilike. Pobjegla mu je jedna cijela brigada i ostavila lijevo krilo potpuno otkriveno. Nazvao me Joža Manolić u sedam ujutro i rekao: “Ti spavaš, a tvoj ti je čovjek u neprilikama”. Tada sam upoznao Gotovinu, iako se nismo sreli. Kasnije smo se viđali, ali nismo prijateljevali, ali doznavao sam puno stvari o njemu. Igor Zidić rekao je da on sjajno slika, i to portrete. Gotovina je pitao Zidića da mu u Haag pošalje priručnik o tome kako se miješaju boje. Jedan od najvećih kritičara domovinskog filma koji je rekao da ne postoji domovinski film početkom devedesetih odbio je primiti poziv za vojsku i rekao: “To nije moj rat” i otišao u Sloveniju. To je isto moguće. Moj prijatelj Ranko Marinković otišao je sestri u Italiju jer se bojao. Marinković je osuđen na smrt bio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Pričao mi je kako je 1941. sreo Bakarića na tada Iličkom placu koji mu je rekao da će ga u Zagrebu uhapsiti i da ode na Vis. Ranko je jedva došao do Visa. Kako se znalo da je ljevičar, došao mu je tajnik općine Vis i rekao kao Cilić Krleži, “morate ići u partizane”. Onda je došlo do partizanske diverzije na Visu i Marinkovića je partijska organizacija prokazala pa je odveden u Split i osuđen na smrt. Onda su intervenirali Mile Budak i neki ljudi iz literature i Ranko je osuđen na nekoliko desetaka godina robije. To govorim da vidite koje sve strane ima rat dodirujući jadno ljudsko tijelo.

I kako ljudi različito reagiraju na rat?

Apsolutno. Znate tko su meni najveći junaci? Oni koji su se bojali. Ali zato se junaštvo ne smije izrugati. Ja sam svjedočio ratu. Vidio sam krasnih ljudi, strašnih žrtava, ali i hulja. Nauživao sam se hulja, kukavica i zadnjeg ološa. Ja sam bio zastupnik u Saboru i tada smo Ivan Milas, Jure Buzolić i ja iz HDZ-a glasali protiv zakona o suradnji s Haaškim sudom. Nama su prijetili isključivanjem iz stranke. Milas je bio jedan od najobrazovanijih ljudi, barem u HDZ-u. Noć uoči glasovanja u Saboru Milas me pozvao na suho meso iz Slavonije. U jedanaest i pol u kuću su upali Gojko Šušak i Ivić Pašalić. Vidio sam da Gojko ispod trenirke ima pidžamu. Znači da su ga digli iz kreveta. Šušak je bio zanimljiv čovjek, veliki vjernik i najveći psovač kojeg ste vidjeli. Kada sam odlazio, Pašalić mi je rekao: “Tonči, predsjednik ti je poručio...” A ja mu velim: “Slušaj, kada mene predsjednik treba, onda me nazove. Nikad mi ništa nije poručivao, a pogotovo ne po tebi”. A Šušak veli: “Znači, glasat ćete protiv zakona”, a ja velim da hoću. “Vi ćete se složiti s opozicijom”, a ja mu velim: “Pa opozicija će dići sve četiri ruke da nas pohapsi sve skupa zajedno sa mnom. A prvo tebe i Tuđmana”. Milas, Buzolić i ja glasali smo protiv. Oprošteno nam je jer je cijela opozicija glasala za i zakon je prošao. Kada gledam kako je ova država nastala, vidim da je nastala čudom Božjim.

I tako je nastala ideja o filmu “General”?

Ja sam se našao u intelektualnoj zabludi da mogu pomoći Gotovini ako napravim film o njemu. Ja sam u to vjerovao. Bio sam uvjeren da mi je to dužnost. Na svoj način pomoći Gotovini. Goran Višnjić otišao je u Haag na suđenje i bio je oduševljen time da se radi film. Rekao sam, i to je dobro, ne moramo platiti glavnog glumca. Ali onda se postavilo pitanje što se smije uzeti iz nečijeg života i o čemu se smije razgovarati.

I po čijem predlošku raditi?

Nenad Ivanković napisao je vrlo dobar predložak. Knjiga “Ratnik” vrlo je dobra, ali bolja je “Račane Nastavak na 12. stranici