Volio bih svoj novi violinski koncert svirati na Igrama u Dubrovniku
Ploče mi izlaze svake tri, četiri godine, a taman toliko traje da obiđem svijet. I tako se vidim do ne znam kada
Danas najveći prostor na kojem se svira na Dubrovačkim ljetnim igrama možda ima oko 800 mjesta. I to je šteta, mislim. Ali volio bih ovaj koncert odsvirati sa Zagrebačkom filharmonijom u Hrvatskoj
Goran Bregović je u životnoj formi! Ma koliko to čudno zvučalo jer riječ je o 67-godišnjaku koji je puno puta skladao i izvodio tako dobre stvari da su mnogi zaljubljenici u glazbu zaključivali kako je u životnoj formi. No, prošlotjedni koncert u Bruxellesu, pod nazivom “Tri pisma iz Sarajeva”, pokazao je kako je Brega (još jednom) skladao vrhunsko životno djelo. Skladao je violinski koncert, za klasičnu, klezmer i orijentalnu violinu i simfonijski orkestar. I nakon Pariza, gdje ga je izveo prvi put u lipnju 2016., te Bruxellesa, gdje ga je izveo na početku 11. izdanja festivala Balkan Trafik, Bregović s takvim velikim violinskim koncertom planira krenuti na turneju. Želja mu je doći na Dubrovačke ljetne igre.
Oduševljenje publike
– Volio bih ovo, što ćeš večeras vidjeti, svirati na Ljetnim igrama – kazao je Bregović dok smo razgovarali iza pozornice bruxelleske dvorane Bozar uoči koncerta. – Sjećam se da sam sa 17 godina bio na Dubrovačkim igrama, čak sam tad svirao u striptiz-baru Splendid na Lapadu, i slušao sam (Herberta von) Karajana, 5. i 9. simfoniju. To mi je možda jedan od pet najvažnijih koncerata u životu. Danas više nema tih velikih prostora. Danas najveći prostor na kojem se svira na Ljetnim igrama možda ima oko 800 mjesta. I to je šteta, mislim. Ali volio bih ovaj koncert odsvirati sa Zagrebačkom filharmonijom u Hrvatskoj – dodaje. Bregović je u životnoj formi i zato što konačno uspijeva paralelno održavati i Bijelo dugme na koncertnom životu i skladati i izvoditi ovakva nova remek-djela kao što su “Tri pisma iz Sarajeva”. O koncertima s Dugmetom, odnosno s Alenom Islamovićem i Mladenom Vojičićem Tifom (ali ne i Željkom Bebekom, koji u tome ne sudjeluje), Bregović kaže: – Poželio sam se nekako. Teško je to objasniti zašto, ali sam se poželio. Onda usput otkrijem da
zapravo svi vole to Bijelo dugme. Bez obzira na to koliko smo se svađali i koliko jedni druge ne podnosimo, postoji uvijek neka muzika koju volimo pjevati zajedno. Onda mi je drago što sam i ja napisao nešto od te muzike, koja nam je zajednička – iskreno se smješka. O čemu je riječ u projektu “Tri pisma iz Sarajeva”? Violinski koncert pod tim nazivom rađen je kao, kako kaže, “porudžbina”, po narudžbi za izvođenje u bazilici Saint Denis u Parizu, a Bregović ima tri violine u tri manire u kojima se taj instrument svira u različitim religijama: klasičnoj maniri kako je sviraju kršćani, klezmer kako je sviraju Židovi, i orijentalnoj maniri kako je sviraju muslimani. Sarajevo je tu kao balkanski Jeruzalem, u kojem su te tri vjere povijesno prisutne, ali Sarajevo je u naslovu još zbog jedne metafore. – Sarajevo nije više samo ime za grad, ono je metafora za ovo vrijeme: danas smo komšije, sutra pucamo jedni na druge. Živimo danas u takvom svijetu, a prvi smo ga put prepoznali u Sarajevu – kaže Bregović. U Bruxellesu su tri violine svirali Mirjana Nešković iz Srbije, Zied Zouari iz Tunisa i Gershon Leizerson iz Izraela, praćeni Buxelleskim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Davida Navarra Turesa i praćeni, naravno, Bregovićevim Orkestrom za vjenčanja i sprovode. Bio je to spektakl s potencijalom da ponovi oduševljenje publike gdje god se dalje bude ponavljao. U rujnu ove godine bi, kaže Bregović, trebao konačno izaći i novi album “Tri pisma iz Sarajeva”, ali će biti drukčiji od ove koncertne izvedbe. Na albumu će biti pjesme koje je Bregović pisao za jednog arapskog, jednog izraelskog i jednu španjolsku pjevačicu, ali pjesme koje su, kako kaže, komunikativnije, dok je “ovaj koncert koji ćeš gledati večeras kompliciraniji”, ozbiljniji, rekao mi je. – Ovo je život koji sam sanjao – kazao je u jednom trenu Bregović dok smo razgovarali uoči početka koncerta. – Lijepo je biti okružen talentiranim ljudima, kao večeras. Lijep je život – dodaje. Bregović i dalje, u ovim godinama, a to su godine kad ga sustižu i takve počasti kao što je nazivanje jednog zrakoplova kompanije Air Serbia njegovim imenom (nije baš kao u pjesmi: “... po meni se ništa neće zvati”), obožava stalno svirati na Balkanu i u svijetu.
Na starinski način
– Sviram i dalje puno. Muziku predstavljam na starinski način. Putujem po svijetu i predstavljam, nisam baš na televiziji, nego kao starinski kompozitor koji starinski predstavlja svoju muziku. Zato moje ploče i izlaze jednom u tri-četiri godine jer taman toliko traje da obiđem svijet. Da stignem od Argentine do Sibira, od Islanda do Australije. To traje. I tako se vidim do ne znam kad – zaključuje. Na rastanku, prisjeća se kako mu je neka Ciganka gledala u dlan dok je bio na vrhuncu slave Bijelog dugmeta. I prorekla mu je: “Pred tobom je velika karijera.” – Ja sam pomislio: Bože, je l’ moguće da sam ja prvi koji je naišao na Ciganku koja nema pojma s gatanjem. Kad ovo, zapravo me tek poslije toga krenulo. Tek poslije rata. Zbog rata sam bio prisiljen donijeti odluke koje su mi pokrenule život još jednom od početka. A to, da sam morao kretati ispočetka dva puta, vjerojatno je bilo najbolje što mi se dogodilo u životu. Na žalost, zbog rata, ali tako je. Nekako sam profitirao od rata. Ja sam jedan od ljepših rat- nih profitera – govori Bregović. Za vrijeme rata bio je u izbjeglištvu u Parizu, ali prije nekoliko godina vratio se u Sarajevo, gdje danas ima prebivalište i gdje plaća porez. No, puno vremena provodi u Beogradu, gdje radi, sklada i stvara u svom, kako ga on naziva, ateljeu. Razgovaramo o Francuskoj, ima li on osjećaj da se ta zemlja promijenila od onog doba kad je Bregović u njoj živio do danas. A razgovaramo tri dana uoči izbora na kojima Francuska možda izabere antiimigrantsku predsjednicu Marine Le Pen. – Ne. Francuska je uvijek bila zemlja u koju su bježali emigranti. Recimo, sjećam se da sam se ja družio s kćeri Reze Pahlavija koji je izbjegao iz Irana. Danas imam osjećaj da postoji histeričan odnos prema ovima (izbjeglicama i migrantima) koji dolaze iz tog ugroženog svijeta u Europu. To je nekako antihistorijski način mišljenja jer kako bi izgledao ovaj svijet da nije bilo migranata? Tko bi jeo pizzu danas u cijelom svijetu? Ili, bismo li imali Macintosh kompjutore da Jobsov tata nije iz Sirije došao… Tako da je ovo, po meni, samo jedan mali, brzi refleks koji mora nestati jer je antipovijesni. Mi ovu civilizaciju dugujemo migracijama – kaže Bregović. U Francuskoj danas žive njegove kćeri, od kojih je najstarija umjetnica koja upravo završava akademiju. Kakav je Goran Bregović kao otac? – Vjerojatno netko tko nema djecu nikad ne napravi taj transfer egoizma na odrasli egoizam, nego ostaje na nekom djetinjastom egoizmu. Jer, s djecom vam se napravi neki transfer na neku drugu vrstu egoizma. Mislite na djecu, ne samo na sebe. I to je možda najvažnija biološka promjena u čovjekovom životu – kaže.