NA DEVAMA SMO DOJAHALI NA RUČAK U RESTORAN USRED PUSTINJE
Tog je dana mladi Hamou razmišljao o životu i smrti. Prvi put već ranom zorom dok je omatao nekoliko metara dugačak ljubičasti veo u pokrivalo za glavu kakvo su stoljećima nosili svi muškarci u njegovoj obitelji. I nije razmišljao o životu nakon smrti, već o smislu života do smrti ako će ga provesti bez žene. Nije se zamarao time što njegov Bog, kojeg u ovim krajevima zovu Alahom, nema jednu, jer je smatrao da On stanuje na mjestu gdje su stvari tako posložene da mu žena niti ne treba. No ovdje na Zemlji, gdje čovjek mora raditi toliko poslova, uistinu se bojao da sam neće uspjeti u tome. Razgovarao bi on sa svojim ocem o stvarima koje su ga morile, ali je nesretni slučaj napravio to da mu se jedino može požaliti petkom, kada muslimani tradicionalno posjećuju groblja. Kako se tek rodio kada se to dogodilo, na njega nema nikakve uspomene osim slike koju mu je u mnogim večerima stvorila njegova baka koja mu je i nadjenula ime Hamou, što u prijevodu znači svjetlost.
Sok na vrućem pijesku
Unuk je dobio ime koje je prvotno dala sinu jer je tugovala za njegovim preranim odlaskom u tolikoj mjeri da ju je dozivanje malog unuka tim imenom činilo sretnom jer je ponovo naglas mogla dozivati svoju neprežaljenu ljubav. Drugi put Hamou je razmišljao o životu i smrti dok je na velikom pladnju oprezno koračao po pijesku noseći iz kampa obilati doručak turistima koji su poželjeli doručkovati na otvorenome nedaleko od kampa. Dok je posluživao čaj, pečena jaja, svježi kruh, nekoliko vrsta marmelada, voće i voćne jogurte, nije se trudio govoriti ni tečnim francuskim ni lošim engleskim jer gosti iz Kine nisu poznavali nijedan jezik osim onog koji su donijeli sa sobom iz te daleke zemlje. Ostavilo mu je to još više vremena za razmišljanje. Vratio se do pustinjskih šatora po svježe cijeđeni sok od naranči i poželio da mu jednog dana njegova žena cijedi naranče, a da on bude odgovoran da naranči nikad ne nedostaje u njihovu domu. Nakon što je zaljubljenom paru iz daleke istočne zemlje poslužio sok, sjeo je na još uvijek vlažan saharski pijesak te promatrao pješčane dine koje su se protezale dokle god mu je pogled sezao. Tamo negdje, iza njih, nalazi se njegova buduća žena. Odredio bi on i smjer, da je mogao te odmah krenuo u potragu, ali su dine životnim vjetrom stalno mijenjale položaj pa mu je
jedino što je preostalo bilo čekati… To jutro moj suputnik Luka i ja probudili smo se u autu koji se pomirio s time da nije dovoljno da nas udobno i sigurno vozi po kraljevini, već da nam često noću služi kao hotel. Požalio je što nije manji brat u obitelji Renaulta pa da se barem noću odmori od nas, jer je narastao toliko velik da je zbog toga morao slušati životne mudrosti koje smo Luka i ja naizmjence govorili jedan drugome svaku večer. – Kamo idemo danas, šefe? – posprdno me upitao Luka. – Nije bitan cilj, koliko samo putovanje! – odgovorim u nadi da nije gledao taj dio Pirata s Kariba. Na moju žalost, jest. – Nemoj mi s tim jeftinim forama Jacka Sparrowa. Pitam te kamo idemo? – bio je uporan. – Idemo do jedinih velikih dina u Maroku, onih kod gradića Merzouge!
Usred bajkovitih dina
Za razliku od 2000., kad sam prvi put bio u Kraljevini Maroko, ceste su toliko dobre da bi uistinu bio potpuni promašaj putovati terencem. Malo ljudi zna, čak i oni koji su listali neke od mnogobrojnih turističkih letaka ili razgovarali s ljubaznim prodavačima tjednih ili desetodnevnih tura po Maroku, da je područje gdje se nalazi pijesak i bajkovite dine svojom veličinom približan površini Zagreba. Ostalo su visoke planine Atlas, primorski kraj uz čitavu sjevernu i zapadnu obalu zemlje te nizinska pustinja na krajnjem jugu zemlje koju Marokanci zovu Južnim Marokom, a mnogi koji žive izvan Maroka Zapadnom Saharom. Razlog je političke naravi pa, kao izrazito apolitična osoba, nisam pozvan govoriti o tome. Ipak, u Kraljevini sam govorio da se radi o Južnom Maroku da ne povrijedim osjećaje domaćina, ali još više da ne dovedem sebe i Luku u nezgodan položaj. Od Fesa, gdje smo se probudili, do Merzouge putnik treba prevaliti 467 kilometara na kojima prometni policajci, ako se pridržavate brzine i vezani ste, više služe kao znakovi upozorenja nego li kao predstavnici zakona koji će vas opelješiti tražeći treći prometni trokut u opremi vašeg automobila. Strance policija ne zaustavlja. Ljubazno im mahne u prolazu i još ljubaznije odgovori na sva pitanja ako se zaustave pokraj njih i postave pitanje. Taman kad je Hamou po treći put razmišljao o životu i smrti noseći devama hranu, stigli smo do kampa „Ali & Sara“. Smješten usred bajkovitih dina Erg Chebbi nedaleko od Merzouge, kamp na prvi pogled nalikuje na one filmske prizore u kojima bijelac, sav znojan, prljav i žedan, zadnjim snagama dolazi i biva ugošćen od lokalnog plemenskog vođe, ali je situacija malo drukčija nego na filmu. Kao prvo, nismo došli prljavi, već toliko mirišljavi da su se deve odmah odmicale od nas ne trpeći taj neprirodan miris u ljudi. Drugo, umjesto plemenskog vođe, dočekala nas je Sara, Engleskinja koja se prije desetak godina preselila u Maroko i ne planira se vratiti nazad. Vidjevši da sam skvrčen u preponama i da mi pod hitno treba obaviti malu nuždu, uputila me u jedan od mnogobrojnih šatora u kojima se nalazio WC (školjka, ne čučavac, op. a.), tuš i orijentalni umivaonik s ogledalom poviše mjesta gdje su bili odloženi sapuni i šamponi od toliko cijenjenog arganova ulja. Osjećao sam se kao doma s izuzetkom toga što kod kuće nemam ništa od kozmetike na bazi argana.
Ljubav na prvi pogled
Oduševljen WC školjkom usred pustinje, natjerao sam Luku da i on posjeti WC kao da se radi o muzeju suvremene umjetnosti u kojem je svoja djela izložio umjetnik svjetskoga glasa. Kako sam ja bio oduševljen WC-om, tako je Luka bio oduševljen restoranom u ovećem šatoru kraj kojeg su se nalazile solarne ćelije. – Sara, otkud jedna Engleskinja u toplom zagrljaju pješčane oaze? S osmijehom na licu kakav nose sva djeca diljem svijeta kad im se netko sjeti pokloniti pažnju i kockicu čokolade, Sara je otvorila dušu: – Čitav život sam vrijedno radila. Vodila sam privatni posao sa sestrom i išlo nam je vrlo dobro. Tada su me djeca nagovorila da konačno otputujem negdje izvan Engleske i rezervirala mi karte za Maroko. Bila je to ljubav na prvi pogled! – reče mi u dahu. Idući put došla je s obitelji i počela, uz pomoć poslovnog partnera Alija, graditi kamp sa svime onime što je prvi put uvidjela da bi moglo nedostajati razmaženim turistima. Uključila je sve lokalne mladiće u svoju ideju, ali im je, za razliku od njezinih djedova onomad u Indiji, dala mogućnost da sami odaberu što žele raditi. Dala im je mogućnost da mijenjaju poslove unutar kampa te rastu prema vlastitom afinitetu. Zauzvrat je dobila ljubav i pažnju lokalnog berberskog naroda kakvu rijetko koji stranac ima. Naučili su je mnoge stvari, od opuštanja uz ritmove darbuke (bubnjevi, op. a.) do toga da polomljene stvari treba popraviti, a ne zamijeniti. Vrijedilo je to kako za stvari, tako i za odnose među ljudima. U tom je trenutku mladi Hamou doveo dvije deve koje su lijeno spustile svoje trapave noge i veliki trbuh na sad već vreli pijesak. Bile su spremne trpjeti naše neobične mirise i odvesti nas do 250 metara visokih dina. S Hamouom smo sljedećih dana provodili mnogo vremena. Išli smo na sandboarding po dinama, posjetili berbersku obitelj koja u skromnom šatoru provodi cijeli život i gdje djeca uče matematiku koristeći kamenčiće, okušali se na darbuci, ali bitnije od svega, pričali o životu. Tada mi se Hamou povjerio oko misli koje ga progone čitavo vrijeme. – Hamou, bi li ti pristao na zamijenjene uloge? Da ti cijediš naranče, a da se tvoja draga brine o njima? – pitao sam ga gledajući ga ravno u oči, koliko god sam otvorenije mogao s obzirom na sitan pijesak koji mi je napadao rožnice. – Ma, nije bitno! Samo da je uz mene! – reče i dalje tražeći pogledom smjer i dine iza kojih se ona nalazi. Pustio sam ga da čuje što je rekao. Trajalo je to neko vrijeme, ne tako dugo da bi čovjek primijetio da se Sunce pomaklo, opet, ne tako kratko da pušač ne bi stigao popušiti cigaretu.
Pijesak u očima
– Hamou, ne tražiš ti nekoga tko će ti pomoći u životu. U tvojem velikom srcu nalazi se toliko ljubavi koju želiš pokloniti ženi da je već i ostatak tijela postao nestrpljiv. Ti si zaljubljen i sretna je ona koja će ti postati ženom! U tom je trenutku Hamou skinuo pogled s dina, potom pogledao svoja prsa, kao djeca kad im kažeš da su se umrljala marmeladom, razmišljao o svom srcu te rekao: – Bojao sam se tog osjećaja. Više neću… hvala ti! Bilo mi je teško rastati se od tako dragog mladića. Jedan u drugome vidjeli smo prijatelja. Stvari koje sam ja njemu rekao, ima dozvolu pričati svojima. Vas ne poznajem, pa je tako bolje. Kad smo odlazili, bilo je dirljivo. Ali i Sara pronašli su mog vodiča iz 2000., Hamou me dodao za Facebook-prijatelja, a najsretnije su bile deve koje su se riješile još dvojice mirišljavih turista u nizu. – Što ti je, plačeš!? – primijeti Luka dok sam u retrovizoru promatrao kamp. – Ma ne, ušao mi je pijesak u oko…
Berberi su me naučili da polomljene stvari treba popraviti, kao i odnose među ljudima