Macron u Italiji zbog dobi ne bi mogao biti ni zastupnik
U Italiji se ne može za šefa države birati osobu mlađu od 50, a u Senat, gornji dom parlamenta, ne mogu ući mlađi od 40. Senatore čak ne mogu ni birati mlađi od 25
Mladi političari znaju biti nestrpljivi. Vidjelo se to po Cameronu koji je bio uvjeren u pobjedu na referendumu koji ga je koštao fotelje Tužan sam jer u mojim godinama Aleksandar je vladao tolikim ljudima, a ja još nisam učinio ništa značajnoga. To je kazao Gaj Julije Cezar promatrajući jedan kip Aleksandra Velikog u španjolskom gradu Cadisu. Cezar (100. pr. Kr. – 44. pr. Kr.) u Cadis je stigao na čelu rimske legije, još nije bio rimski imperator, ali taj “susret“s kipom Aleksandra Velikog (356. pr. Kr. – 323. pr. Kr.) izmijenio mu je život. Rasplakao se nad svojom sudbinom promatrajući Aleksandrov kip jer je Makedonac, čije je pothvate obožavao, s manje od 30 godina osvojio veliki dio tada poznatog svijeta. Cezaru, koji je tada imao samo 31 godinu, prišli su njegovi suradnici i pitali ga zašto plače, a on im je odgovorio da još, u odnosu na Aleksandra, nije ništa učinio. Povjesničari tu priču smatraju legendom, ali je činjenica da je Cezar poslije dolaska u Cadis ubrzao svoj put do osvajanja rimskog prijestolja i postao je, uz Aleksandra Velikog, najveći svjetski osvajač. Kasnije im se pridružio samo Napoleon, koji je također imao samo 35 godina kad je postao car. Dalekovidnost, intuicija, sposobnost da se preduhitri događaje i da se upravlja drugima, odnosno posjedovanje karizme, stvara od nekog čovjeka i lidera. Napisane su brojne knjige u kojima se uspoređuje upravo tu trojicu osvajača, a utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud, koji je također analizirao njihovo ponašanje, najviše je cijenio Cezara, ali možda i zato što mu je stari Rim bio velika strast.
Renzija nisu mogli progutati
Francuska ima, ako se izuzme cara Napoleona, najmlađeg sada šefa države. Emmanuel Macron (39) jedan je od najmlađih čelnika u demokratskim sustavima. Ta je činjenica, dakako, izazvala brojne analize o mladim vladarima u svijetu, a vidimo u slučaju Cezara i Aleksandra da je i pojam mladosti relativan. Isto tako se analizira Macron za koga kažu da je kao stvoren u nekom laboratoriju. Točno zna što mora kazati u svakom trenutku, kako i kada se nasmijati, kako i kada poljubiti svoju suprugu, 24 godine stariju Brigitte. Osim analiza što bi mogao promijeniti u politici, ekonomiji i općenito društvu, ima i onih koji su ga psihoanalizirali. Pravi slučaj izazvao je talijanski psihijatar, član Akademije sudske psihologije i forenzične psihijatrije Adriano Segatori koji je svoju analizu o Macronu stavio i na YouTube, što su vidjele stotine tisuća (možda je već prešlo milijun) osoba. Ukratko, Segatori drži kako se “psihopat nalazi u Elizejskoj palači“. Analizira, istina kaže da Macrona nije vidio, već da je do svojih zaključaka došao na osnovi članaka u novinama, njegove biografije itd., te kaže kako sve započinje činjenicom da je 15-godišnjeg dječaka “silovala njegova nastavnica Brigitte” te da se “radi o pedofiliji“. Da se to dogodilo nekom djetetu iz proleterske obitelji, bio bi “predan u ruke socijalne skrbi, a ona bi otišla u zatvor“, ali je Macron iz buržujske obitelji. Segratori se poziva i na Freudove teorije, kao i nekih američkih psihoanalitičara, te kaže kako se u Macronu razvio psihološki mehanizam “svemoćnosti“i “narcizma“koji, kada se ujedine s “prevladavanjem limita“, stvaraju “element psihopatije“. Otuda zaključuje kako je Macron “psihopat“. Istina, kaže, kako to ne mora imati negativnu konotaciju, ali kada se iz svega zaključuje kako je u Elizejsku palaču ušao “psihopat“, onda to, kao što se i dogodilo, postaje “slučaj, afera“. Zapravo, “bez malo ludosti u sebi“teško se postaje karizmatičnim liderom. A u današnje vrijeme, čim netko počne stršiti iznad normalnog sivila, počinje ga se gaziti, posebno u politici. Najnoviji je primjer bivši talijanski premijer Matteo Renzi. Imao je samo 39 godina kada je 2014. postao premjerom i to je ostao tisuću dana do 2016. Bio je najmlađi premijer talijanske republike (Mussolini je bio mlađi, ali tada je postojala kraljevina) od 63 dotadašnja predsjednika vlade. Njegove reforme mogle su izmijeniti Italiju, ali su ga srušili ne samo političari oporbenih stranaka već i unutar njegove Demokratske stranke jer “postao je previše arogantan i samohvaljiv“, kako su objašnjavali. Dakle, nije bio problem u politici koju je vodio, već u njemu. Bio je karizmatičan lider, a to ostali političari nisu mogli progutati. Možda će se vratiti na čelo vlade, ali koliko je godina izgubljeno za reforme koje su potrebne samo zato što nije bio bezličan kao drugi. Trenutačno u svijetu ima mnogo mladih premijera i šefova država. Premijer je u Belgiji Charles Michel koji je to postao 2014. kada je imao 38 godina. Charles Michel najmlađi je belgijski lider od 1840. godine. Isto toliko (38) godina imao je Volodimir Grojsman kada je 2016. postao premijer Ukrajine, dok je u Grčkoj 2015. godine čelnik vlade postao Alexis Tsipras koji je imao 40 godina i najmlađi je grčki premijer u posljednjih 150 godina. Više mlad po izgledu nego po godinama, Justin Trudeau imao je 43 kada je 2015. postao kanadskim premijerom. No mlad je i po idejama te, kako se čini, u dvije godine na vlasti nije iznevjerio očekivanja Kanađana. U Tunisu je 2016. godine Yous sef Chahed postao premijer s 40 godina i najmlađim je lider od tuniške neovisnosti 1956. Među mladim čelnicima koji više nisu na čelu neke države, osim Renzija, spomenimo i Taavija Roivasa koji je 2014. imao samo 34 godine kada je postao premijerom Estonije što je bio do 2016. Na Kosovu je predsjednica bila Atifete Jahjaga sa 36 godina kada je to postala 2011. (do 2016.). U Velikoj Britaniji David Cameron sa 43 godine postao je premijerom 2010. i možda bi to i dalje bio da nije raspisao referendum o izlasku iz Europske unije, tzv. Brexit. Od posljedica referenduma pao je Cameron, kao i Renzi, koji je morao, za razliku od britanskog kolege, ustavnu reformu staviti na opće konzultacije jer u parlamentu nije prošla s dvotrećinskom većinom. U nedavnoj povijesti bilo je još mladih čelnika. Felipe Gonzalez postao je španjolskim premijerom 1982. sa samo 40 godina. Britanski premijer Tony Blair 1997. imao je 43 godine kada je ušao u Downing Street 10. Benazir Bhutto postala je premijerkom Pakistana 1988. s 35 godina. U SAD-u su predsjednici Theodore Roosevelt i John F. Kennedy imali 42 i 43 godine.
Gaddafi i Kim zavladali s 27
Ima i mladih diktatora, a najpoznatiji među njima je predsjednik Sjeverne Koreje Kim Jong-un koji je imao 27 godina kada je 2011. preuzeo vlast. I aktualni katarski emir Hamed bin Kalifa al-Tani na vlast je stigao s 36 godina. Među mladim poznatim, ali bivšim diktatorima izdvaja se Muammar Gaddafi koji je preuzeo vlast u Libiji 1969. kada je imao također samo 27 godina. Čini se kako su u današnje vrijeme mladi čelnici uglavnom 40-godišnjaci. Teško će se u demokratskim društvima nekog 20-godišnjaka izabrati za premijera i predsjednika države. U Italiji, npr., i ne može se birati za šefa države mlađeg od 50 godina. Članak 84. talijanskog ustava kaže kako predsjednik republike mora imati talijansko državljanstvo, navršiti 50 godina i imati građanska i politička prava. Ustavotvorci poslije Drugog svjetskog rata smatrali su kako se mudrim za upravljanje republikom postaje tek s navršenih pola stoljeća života. Ali i u Senat, gornji dom parlamenta, ne može biti izabran mlađi od 40 godina, a senatore mogu birati samo oni koji su navršili 25 godina. Politika si je sama dala neka dobna ograničenja, možda zato što mladi nemaju dovoljno strpljenja za pregovore. Da Macron živi u Italiji, ne bi mogao biti ni izabran u Senat, a kamoli postati predsjednikom republike. Bilo je više pokušaja izmjena tih pravila, Renzi je čak htio ukinuti Senat, ali svi su pokušaji do sada propali. Ne može se ukidati Senat, instituciju koja postoji još iz doba staroga Rima, govorili su protivnici ukidanja toga doma. Da mladi političari znaju biti nestrpljivi, pa i arogantni ili samouvjereni, vidjelo se na primjeru Camerona, koji je bio toliko uvjeren u pobjedu na referendumu da ga je to koštalo premijerske fotelje. Kako će se ponašati Macron? Veliki ispit pred Francuskom bit će reforma rada. Macron namjerava uvesti veću fleksibilnost u zapošljavanju i otkazivanju, a to neće proći bez velikih prosvjeda. Već ga sada ljevičari prozivaju kao produkt banaka, a kada bude počeo dirati u “stečena radnička prava“, doći će do eksplozije prosvjeda. Hoće li izdržati? No, između pokušaja mijenjanja nečeg okoštalog i zastarjelog i nediranja ni u što kako se ne bi “talasalo“i opstalo u fotelji, možda su ipak bolje reforme. •