Bleiburškim žrtvama ne treba pretjerivanje
Čemu sve ozbiljne knjige izdane u posljednjih 27 godina od pada komunizma, čemu toliki znanstveni članci, rasprave, dokazi, činjenice, kad komentator HTV-a u uvodu subotnje komemoracije u Bleiburgu izreče i mitomansku brojku od stotina tisuća ubijenih? To
Bleiburg i križni put svakako su velika tragedija u povijesti Hrvata. Isto kao i Jasenovac, i sva druga stratišta u Drugome svjetskom ratu, ali i prije njega, i poslije njega. Jer danas, u civilizirano doba, kakvo bi trebalo biti, žrtva zaslužuje pijetet i sjećanje, mrtav čovjek grob i oznaku. Jer žrtva je žrtva, bez obzira na to s koje strane bila. Povijest istražuje i uči što se dogodilo, a žrtve su opomena sadašnjim i budućim generacijama da se tako nešto nikad više ne dogodi, da se čovjek ubija samo zbog neke ideologije, zbog pripadnosti drugoj strani, zbog bilo kakve različitosti.
Ono što žrtve traže jest i da se njima ne politizira, da se ne otvaraju novi sukobi, da ih se ne mitologizira, da ih se ne prebraja i brojkama uveličava… Jer sve to vrijeđa žrtvu, ponovno je ubija, manipulira se njome. Nažalost, mi se Hrvati desetljećima borimo protiv srpske mitomanske povijesti, a onda i sami njegujemo vlastitu mitomaniju. Čemu sve ozbiljne knjige izdane u posljednjih 27 godina od pada komunizma, čemu toliki znanstveni članci, rasprave, dokazi, činjenice, kad komentator HTV-a u uvodu subotnje
Ukupan broj stradalih prije više godina procijenjen je na oko 70.000 žrtava, ili možda nešto više uslijed najnovijih slovenskih istraživanja
komemoracije u Bleiburgu izreče niz gluposti, a onda i mitomansku brojku od stotina tisuća ubijenih? To je na razini srpske mitomanije od 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu! Kome to treba? Tom uveličavanju broja žrtava nije umakao ni nadbiskup Đuro Hranić koji očito ništa ne čita ili mu je podvalio netko od njegovih koji ne čita. Jer je i on počeo svoju inače sadržajno pohvalnu propovijed u Bleiburgu s naglaskom na nekoliko stotina tisuća ubijenih! Žalosno, jer su nekad crkveni prelati bili lučonoše znanja i pismenosti, a danas i oni ovako zaglupljuju narod! I onda se čudimo krahu izdavaštva i knjižarstva u Hrvatskoj! Pa tko uopće čita knjige, i ne samo povijesne? Rijetki! Većina misli da sve zna, a da su u knjigama samo laži! Više vjeruju mitomanskom šundu koji pothranjuje takvu mitologiju nego ozbiljnim autorima i istraživačima! Zato i nazadujemo kao društvo jer su nam znanost, obrazovanje i čitanost zadnja rupa na svirali! Bleiburškim žrtvama ne treba nikakvo pretjerivanje i politiziranje. Trebaju nam samo gole činjenice. Isto kao i sa svim drugim žrtvama. A činjenica je vrlo jednostavna, da je ukupan broj stradalih prije više godina procijenjen na oko 70.000 žrtava, ili možda nešto više uslijed najnovijih slovenskih istraživanja. No sve skupa daleko ispod mitomanske brojke od nekoliko stotina tisuća ubijenih! Takvu mitomaniju ne smiju potpirivati ni politika, ni Crkva, ni ijedan ozbiljan intelektualac i javni radnik. Jer se sve drugo radi i na štetu žrtava i današnjeg društva. Zapravo je krajnje vrijeme, i to se već odavno trebalo dogoditi, da se zatvori Drugi svjetski rat među Hrvatima, da se to ostavi daleko od politike, i da se svi skupa okrenemo budućnosti. No da bi to bilo moguće, svi u Hrvatskoj trebali bi se tako ponijeti, a ne licitirati žrtvama, kako kome odgovara, i usto još izmišljati i žrtve dijeliti. U Hrvatskoj je nemoguće postići taj konsenzus jer se Drugi svjetski rat i dalje koristi za političku borbu, i to na svim stranama, od radikalne ljevice do radikalne desnice. U tu političku borbu onda svoj prilog doda i Milorad Pupovac, koji besramno navede da su ljudi prema Austriji 1945. bježali „od vlastite savjesti i od vlastitog zločina, koji su zgriješili i prema Bogu i prema čovjeku”. Dobro je odmah primijetio Luka Mišetić, haaški odvjetnik Ante Gotovine, koji je javno na društvenim mrežama priupitao: „Jesu li oni koji su bježali u kolovozu 1995. također bježali od vlastitog zločina i savjesti, g. Pupovac?“I evo još jedan dokaz kako se koriste dvostruka mjerila, kako se mjere žrtve prema „mojima“i „njihovima“, što je ispod svake civilizirane razine. Tipično jugonacionalističko ideološko gledanje, ili velikosrpsko, kako god. Da, Pupovac neće ni u snu reći da su Srbi 1995. bili u velikom zbjegu jer su bili svjesni mnoštva počinjenih zločina. Nego će izmišljati kako su protjerani. Ma, nikakvog nema smisla raspravljati s tipovima poput Pupovca jer su njima činjenice uvijek problem. Ali zato mi trebamo postupiti ispravno, i prema svim žrtvama odnositi se jednako, i biti civiliziraniji od Pupovca i njemu sličnih. Povijest se ne može mijenjati. Kakva je – takva je, bila je i prošla je. Iz povijesti jedino treba učiti za budućnost. Jer odavno stara latinska poslovica kaže da je povijest učiteljica života! Jesmo li mi što naučili?