Iskustvo Remetinca kao poželjna referenca za osvajanje vlasti

Nakon Čehoka, Čačića, Beljaka, Kirina, Bandića ili Jambe, i Tomislav Horvatinčić sutra bi se mogao odvažiti da se okuša u politici

Okako je dobro vidjeti te opet – orilo se u izbornom stožeru, sva je prilika, budućeg varaždinskog gradonačelnika Ivana Čehoka. Onog istog od kojeg su sugrađani, nema tome dugo, bježali kao od kuge. Razumljivo, pa čovjek je preko noći saborsku klupu zamijenio pritvorskim ležajem i USKOKovom optužnicom teškom 50 milijuna kuna. Do jučer karizmatični gradski čelnik nalik zemaljskoj predodžbi Isusa Krista koji je na posao dolazio pedalirajući na vremešnom biciklu, preko noći je iz grada evakuiran na stražnjem sjedalu policijskog vozila, u lisicama i osramoćen, zapečaćene karijere. Pa, ipak, ispostavilo se drukčije. Demencija pomalo nagriza i birače u istoj županiji, njih 25 posto koji su podržali kandidaturu Radimira Čačića za župana, dojučerašnjeg uznika koji je, kada mu je sud odrezao godinu i deset mjeseci kazne zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim ishodom, vrijeme do izlaska iz zatvora Valtura pokraj Pule, kao jedini zatvorenik u Hrvatskoj, valjda i u svijetu, kratio igranjem golfa. Ispostavlja se da su građani obnevidjeli i izvan granica Varaždinske županije: evo i Samoborci su, njih 63 posto, neki dan opet nagradili Krešu Beljaka foteljom gradonačelnika, neometani njegovim priznanjem da svojedobno nije provalio u 30 vozila, već ih je samo otvarao, kovanicom od 50 lipa. A zašto mu ne bi povjerili svoj grad? Pa eno u Virovitici novog mandata Ivici Kirinu, kojemu se sudi za aferu Fimi media, u Đakovu Zorana Vinkovića, nepravomoćno osuđenog zbog lažiranih putnih troškova, ulazi u drugi krug, eno ga i Jambo koji ponovno grmi po Metkoviću, o Milanu Bandiću da se i ne govori. Uistinu, izborne su liste ovog proljeća više no ikad vrvjele junacima Remetinca, osuđenim kandidatima, onima pod istragom ili pod sumnjom na financijske malverzacije pa i cijeli spektar kaznenih djela o kakvim pošten svijet doznaje listajući tisak ili pak s televizije. Koliko god to govorilo o naravi politike, kao i onima koji, odabrani kao najbolji od nas, pretendiraju obnašati vlast, toliko govori i o povjerenju u pravosudni sustav koji, ruku pod ruku s politikom, pljujući na trodiobu vlasti, ima moć ocrniti i preko noći odraditi odstrel svakog onog tko je trn u oku onome tko u datom trenutku u svojim rukama drži poluge moći. Stoga, roji li se ikakva sumnja u Petra Čobankovića, Željka Sabe, Berislava Šipuša ili pak Andreje Zlatar Violić u opravdanost povratka u političku arenu, dvojbe nema: iskustvo Remetinca i s njim povezanih institucija svojevrsna su odskočna daska, “green card” za ulazak u kakvu gradsku skupštinu ili pak Sabor, štoviše, jedna od poželjnih referenci za ovaj posao. Pa pogledajte samo Tomislava Horvatinčića koji je neki dan na Bleiburškom polju sjedio u drugom redu do oltara, tik iza predsjednika Sabora, izaslanika predsjednice i premijera. Ovakav razvoj događaja mogao bi ga ohrabriti da se i sam okuša u politici pa da, nakon što na Cvjetnom trgu nahrani i napoji gladne, sutra zasjedne u kakvu predstavničku fotelju i donosi, recimo, zakone o pomorskom dobru. I nikoga to ne treba čuditi, valjda bolje nismo ni zaslužili.