Mirni dečki iz susjedstva dobro poznati istražiteljima
Krvnik iz Manchestera bio je pristojan dečko, obožavao je nogomet, navijao za United, studirao ekonomiju...
Velika Britanija proglasila je najvišu, “kritičnu razinu” sigurnosti koja na ulice izvodi i vojsku, zbog ubojstva najmanje 22 mladih ljudi Salman Abedi, dvadesetdvogodišnji terorist koji se raznio u predvorju Manchester Arene povukavši sa sobom u smrt 22 osobe i ranivši ih više od 60, na prvi je pogled bio običan mladić iz susjedstva, no zbog njega je Britanija proglasila najvišu, “kritičnu razinu” sigurnosti koja na ulice izvodi i vojsku. Obožavao je Salman nogomet, navijao za Manchester United, studirao ekonomiju na lokalnom fakultetu... U džamiju je odlazio povremeno, sve dok se nije radikalizirao i otišao u Libiju, domovinu svojih roditelja, kako bio vidio život u muslimanskoj zemlji iz prve ruke. Prema podacima koji sada izlaze u javnost, posjetio je i Siriju gdje je prošao obuku, a upravo zbog puta na Bliski istok bio je “na radaru” obavještajnih službi, koje ipak nisu uspjele na vrijeme prepoznati i spriječiti teroristički napad. Sve ovo odnekud zvuči poznato.
Nagla radikalizacija
Po takvom ili sličnom obrascu ponašaju se i drugi islamistički teroristi koji su u posljednjih nekoliko godina činili pokolje u Europi, od Francuske i Njemačke do Velike Britanije. Ili su bili “dobri, mirni dečki” kako su ih opisivali susjedi ili su bili sitni kriminalci, kokošari koji posljednju šansu za iskupljenje vide u teroru , sukladno poruci samoprozvanog kalifa Islamske države Al Baghdadija da “nije važno kako ste živjeli, važno je da u smrt sa sobom povučete što više ‘nevjernika’ i raj vam je osiguran”. Tako je i Salah Abdesalam, organizator napada u Parizu potkraj 2015. godine, bio sve samo ne pravi musliman. Sitni kriminalac i džepar do radikalizacije je rado uživao u alkoholu i lakim droga-
ma te je puno vremena provodio u noćnim klubovima. Slična je situacija bila i s braćom Bakraoui, bombašima samoubojicama koji su se raznijeli bombom na aerodromu u Bruxellesu, ili možda s braćom Kouachi koji su godinu dana prije izvršili napad na redakciju časopisa “Charlie Hebdo” u Parizu... Nitko od njih nije bio vjernik, svi su oni živjeli ne pazeći na pravila religije, kršili su zakone i postupno se radikalizirali. – Teško je nacrtati opći portret radikalnog islamista stasalog u Europi, no malo je tko od njih u prošlosti imao veze s pokretima, bilo političkim kao što su propalestinske organizacije ili religioznim poput Muslimanske braće ili salafista. Njihova radikalizacija nije posljedica dugog “sazrijevanja”, već prilično nagli skok u nasilje – kaže američki sociolog Robert Worchen. Većina radikala je muslimanskog porijekla, što ih čini otvorenima za proces reislamizacije. Džihad im počinje izgledati vrlo privlačno, i to zato što sa sobom nosi svojevrsnu reklamu. – Ako nekoga ubije u tišini, šuteći, o tome će izvijestiti lokalne novine. Ako nekoga ubije vičući pritom “Allahu ekber”, ta će se vijest naći na naslovnicama svih svjetskih medija – kaže Worchen. Reislamizacija se najčešće provodi u džamijama, ali i na društvenim mrežama. Džihad im počinje izgledati vrlo privlačno, i to zato što je jamstvo da će njihova djela globalno odjeknuti. Novim europskim islamističkim radikalima zajedničko je vrlo slabo poznavanje islama. Nakon ponovnog usvajanja vjere, najčešće pristupaju salafističkom pokretu jer su njegove teze jednostavne za razumijevanje, svode se na ono što trebaš i ono što ne smiješ učiniti, ali i zato što salafizam radikalizirane islamiste u njihovim očima čini boljim muslimanima od njihovih roditelja. Naravno, pri tome treba povući razliku između terorizma i teologije. Većina salafista nisu teroristi, baš kao što ni svi teroristi baš i ne polažu, osim deklarativno, preveliku pažnju vjeri.
Jeftini “vojnici”
– Njihovo poznavanje islama je vrlo slabo, neki od njih su na put u Siriju ili Irak sa sobom nosili i knjigu “Islam za početnike”. Stvarna početna točka radikalizacije za mlade muslimane u Europi najčešće je društvena isključenost. Odbačeni od društva, oni traže alternativnu viziju svijeta – kaže Worchen. Naravno, sve te činjenice dobro su poznate vodstvu ISIL-a i Al-Qaide koji šire svoj utjecaj i djelovanje. Upravo imajući na umu takve, socijalno isključene mlade, stvara se i njihova propaganda koja se širi u džamijama u Parizu, Bruxellesu, Londonu..., ali i pomoću internetskih portala posvećenih džihadu. Na taj način islamističke organizacije dobivaju brojne “vojnike” u koje ne trebaju ulagati preveliki trud ni sredstva.