ALEKSANDAR HEMON
Chicago je slobodni teritorij, centar otpora Trumpu
Junaku novog romana ponudi se Bosanka, a autor priznaje da se njemu tako ponudila ruska studentica i kaže: Nisam vješt u varanju i laganju Sarajlija Aleksandar Hemon (rođen 1964. godine) već četvrt stoljeća živi u Chicagu. Autor je nekoliko romana, zbirki priča, kolumni, eseja, čak i filmskog scenarija za “Otok ljubavi”. Strana kritika njegove knjige dočekuje s panegiricima. Hemon je među najuglednijim piscima s ovih prostora. U Zagrebu će danas u 18.30 u Botaničaru predstaviti roman “Kako su nastali Ratovi zombija” koji je objavio VBZ.
Kada čovjek pročita naslov vašeg romana “Kako su nastali Ratovi zombija”, čini se kao da je tu riječ o SF književnosti?
Zato što su u naslovu zombiji. Glavni lik koji je neuspješni scenarist piše scenarij o ratovima zombija, dakle nemrtvih i to je njegov glavni projekt. Ali knjiga nije o zombijima, nego o avanturama tog Joshue Levina.
No knjiga je prepuna komičnih momenata?
Kada sam počeo pisati tu knjigu, odlučio sam da tu glavna stvar bude komedija, tj. humor. I dok sam pisao tu knjigu, stalno sam se hihotao sam sa sobom. Ja u Chicagu pišem u jednom javnom prostoru, u studiju koji dijelim s drugima i onda su oni vjerojatno mislili da sam lud jer sam se stalno hihotao. To je bio cilj knjige, no nadam se da ona nije samo komedija ili lakrdija.
Koliko u romanu ima vaše autobiografije?
Ima manje-više isto kao u svim drugim romanima, samo je raspoređeno na drugi način. Ja često koristim metodologiju da počnem iz osobnog iskustva i onda nastavim preko njega. Jedna je ključna situacija u romanu kada Joshua ima aferu s Bosankom koja mu se u jednom trenutku ponudi. Meni se to dogodilo s jednom ruskom studenticom kada sam predavao engleski imigrantima, ali ja sam je odbio. Ona je bila vrlo zgodna i to je bilo veliko iskušenje, ali nije bilo ispravno napraviti to. Ali zanimalo me što bi bilo da nisam odbio. Koja je to organizacija varanja i laganja. No nisam vješt u tome jer to ne radim. Pa sam u knjizi išao preko svog iskustva.
Sada pišete novi roman?
On je u ranom razvoju. No trenutačno pišem četiri knjige. A ovaj roman zahtijeva dosta istraživanja jer se događa između 1914. i 1949., i to u gradovima od Sarajeva do Šangaja. Tu je i knjiga eseja o mojim roditeljima, dakle o tome kako su razmišljali dok su živjeli u Bosni i Jugoslaviji, a kako razmišljaju sada kada žive u Kanadi. Tu sam knjigu skoro završio. Onda je tu intimna knjiga o sjećanjima na djetinjstvo, na koju će se još pričekati. I dosta komplicirani projekt koji radim s Veliborom Božovićem koji je radio fotografije za Lazarusa. Mi intervjuiramo pripadnike bosanske dijaspore diljem svijeta jer je temeljno pitanje odakle oni ovdje gdje jesu. Ta će kolekcija od tridesetak narativa biti knjiga. Ja sam dobio neku PEN-ovu stipendiju za taj projekt, a Velibor je dobio stipendiju od kanadske vlade. Riječ je o logistički složenom projektu, povezanom s puno putovanja, nagovaranja ljudi da daju intervjue...
U sarajevskom Kamernom teatru ovih će dana biti održana premijera predstave temeljene na vašoj “Knjizi mojih života”?
Nisam teatarski čovjek, bio sam malo nervozan kada smo se o tome dogovarali, ali sada se bolje osjećam. Oni su entuzijastični, mlađi, mogu biti moja djeca. I u Sarajevu i Bosni i u cijeloj regiji postoji velika razlika između one predratnih i novih generacija. Ja ne volim nostalgiju pa mi je mnogo bolje da tu predstavu rade mlađi ljudi unutar svog senzibiliteta.
Kako je sebe gledati na sceni?
Glumac koji me igra mnogo je mlađi i ljepši od mene pa ne gledam sebe. Ali to nisam ja, nego su to moje riječi. Ne gledam sebe, nego slušam svoje riječi. Boris Ler je divan glumac, ali to je interpretacija, a ne reprezentacija.
Živite u Chicagu, gradu Baracka Obame. Je li to danas, u vrijeme predsjednika Trumpa, isti grad?
Isti je, a možda je i bolji budući da je to jedan od centara otpora protiv Trumpa. Najveći grad koji je glasao za Trumpa u SAD-u je Oklahoma City koji ima oko mi-
lijun stanovnika. Svi drugi veliki gradovi, New York, Boston, Chicago, San Francisco... čak su sedamdeset i devedeset posto glasali protiv Trumpa. Trumpa smo mi i otjerali iz Chicaga kada je morao otkazati jedan skup. Nakon izborne pobjede htio je doći u Chicago na slavlje, ali i to je otkazano. Sada stalno prijeti Chicagu na različite načine. Chicago je trenutačno centar otpora. Taj je grad slobodni teritorij.
Ali kada su američki intelektualci potpisivali peticiju protiv Trumpa kao kandidata za američkog predsjednika, vi je niste potpisali?
Peticija je bila protiv Trumpova sudjelovanja u političkom procesu. Ako se smatra da je politički sistem u Americi legitiman, onda se na osnovu činjenice da je Trump idiot ne može spriječiti njegovo sudjelovanje u tom procesu. U američkoj politici kroz povijest bilo je dosta idiota. No, ako se smatra da je politički američki proces problematičan jer dozvoljava likovima kao što je Trump da sudjeluju u njemu, onda je ta peticija trebala biti potpisana prije više desetljeća. Prekasno su se sjetili te peticije. Trump je kraj jednog procesa koji se ubrzao dolaskom Bushovih, o tome mogu pričati cijeli dan. Iako je dijelom ta peticija bila odraz poštenih pobuda da se odupre fašizmu. Ali ja više volim aktivniji oblik rasprave.
Ali Trump je prvi američki predsjednik koji je dok je na funkciji došao do Zida plača u Jeruzalemu?
Trump voli zidove. On ne zna ništa. On ne razumije nikakvu priču koja nije o njemu. Tu i tamo ga uspijevaju disciplinirati da ne priča o sebi i da ne priča gluposti, ali to je stalna borba. To je pitanje patološke narcisoidnosti. Trump vjerojatno i ne zna što je Zid plača. On je prazni centar jednog ideološkog sistema. A glavni neprijatelj je Republikanska stranka. Trump je tu slučajno. On je prošao audiciju za ulogu. Bush je bio barem discipliniran.
Stariji ili mlađi?
Pa mlađi, vidite da stalno opada kvaliteta...
Zašto ne napišete neki politički roman?
Pa i roman “Kako su nastali Ratovi zombija” politički je roman. Ali ja stalno objavljujem političke tekstove, objavio sam čitav niz kritičkih tekstova o Trumpu pa nemam potrebu to gurati u romane. Romani ipak djeluju s odgodom.
Kritičari vas stalno uspoređuju s velikim piscima, pa čak i klasicima. Koliko ste etablirani u američkom društvu?
Moj je život relativno udoban za pisca. To je veliki privilegij. Ja znam da će to što pišem biti objavljeno i da će mi za to platiti. To nije borba kao prije dvadeset godina. Ali književnost je borba na različite načine. Uspjeh prethodne knjige nikako ne znači da će i sljedeća knjiga biti uopće umjetničko djelo, a kamoli financijski uspješna. Postoji kategorija pisaca koji imaju garantirano publiku, a to su pisci poput Stephena Kinga ili Phillipa Rotha. Ali velika većina pisaca nije u toj kategoriji. Pa ni ja.
U Hrvatskoj je upravo propao najveći lanac knjižara. Gdje se u Americi najviše kupuju knjige i koje su uopće naklade vaših knjiga?
Naklade knjiga su poslovna tajna. To kao pisac ne trebam znati. A svakih pola godine dobivam informaciju o broju prodanih knjiga. No ni jedna moja knjiga nije se prodala u milijunima primjeraka. Što se tiče američkog izdavaštva, dosta se dobro oporavilo nakon sloma 2008. godine. Kindle je dosegao plafon. Prodaja elektroničkih knjiga dosegla je plafon i čak malo opada. Knjižare koje su preživjele vrlo dobro rade. Vrijednost knjige za mnoge se ljude povećala nakon ukazivanja Trumpa. Ljudi imaju potrebu čitati, ne samo da spoznaju kako nam se to desila ova katastrofa, nego kao oblik otpora. Jer, Trump je jedan od onih koji ne čitaju.
Ali on piše vlastite knjige?
Pa on unajmi nekoga da ih napiše. Mislim da on nije pročitao čak ni svoju knjigu. On je intelektualno nepismen. U Chicagu sam dobar prijatelj s ljudima koji imaju neovisne knjižare. Ljudi se u njima okupljaju. Tako smo imali nekoliko diskusija o Trumpu i okupilo se i po 400 ljudi. Čak su stajali iza polica. U Sarajevu pod opsadom kultura je imala vrijednost zbog čuvanja identiteta, ali i kao poruka da nas neće slomiti. Sada se to događa i u Americi.