Samo dok pišem zaboravim na strahove
U Zagrebu gostuje jedna od najpoznatijih turskih književnica Ece Temelkuran
Na Zagreb Book Festivalu gostovala je jedna od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica panorama@vecernji.net Ece Temelkuran jedna je od najpoznatijih turskih književnica, novinarki i političkih komentatorica, koja redovito objavljuje u turskim listovima, ali i u stranim časopisima poput The Guardiana, The New Statesmana, The New Left Reviewa, Le Monde Diplomatiquea... istraživačkim publicističkim radovima bavi se temama koje su u Turskoj izrazito kontroverzne, poput kurdskog i armenskog pitanja, ali i ženskog pokreta te pitanja političkih zatvorenika. Dosad je objavila desetak knjiga, a na hrvatski jezik prevedene su “Planina boli”, “Zvuk banana” i roman “Žene koje pušu u čvorove”. Rođena je i odrasla u Izmiru te rado govori o sretnim vremenima svog odrastanja: – Bilo je to toliko liberalno vrijeme da me srce zaboli kada shvatim koliko je Turska u danas nešto potpuno suprotno. Naravno, mi tada nismo bili svjesni činjenice da je naš život liberalan, za nas je to bilo normalno, barem smo tako vjerovali. Što se tiče mog djetinjstva, bilo je slomljeno i tužno, kao i svako djetinjstvo nakon gospodina Freuda. Mislim da nakon njega nikome nije bilo dozvoljeno imati sretno djetinjstvo – objašnjava.
Obećanje ubijenom prijatelju
Njeno djelo “Planina boli: S onu stranu tursko-armenskog sukoba” započelo je kao serija članaka koja se s vremenom pretvorila u nešto mnogo veće i osobnije. A na nastanak te knjige utjecalo je jedno putovanje, o čemu Ece Temelkuran kaže: – Hrant Dink bio je osoba koja me uvjerila da krenem na put prema Armeniji, Francuskoj i Americi kako bih upoznala Armence i počela pisati o njima. Prije nego što sam završila intervjue, on je ubijen. Htjela sam ispuniti svoje obećanje njemu i završiti knjigu. Bilo je to teško emotivno razdoblje za mene u kojem sam htjela čitatelja povesti na putovanje za pamćenje i zaborav – objašnjava. Roman “Žene koje pušu u čvorove” na mnogo načina slavi žene i njihove veze, a za taj roman autorica kaže: – To je roman koji mi je pomogao da preživim veoma težak period svog života, stoga vjerujem da proizvodi neku vrstu moći u svakome tko je čita. U vrijeme kada sam je pisala započelo je Arapsko proljeće i najimpresivnije žene svijeta pokazivale su izuzetno nevjerojatnu otpornost u najtežem okruženju. Glavnu inspiraciju pronašla sam upravo u moći žena, u osobnom i društvenom kontekstu. Razgovaramo, naravno, i o autocenzuri jer ona pripada među one autore koji pišu “opasno”, kojima treba zaštita i svjesni su da je svaka riječ koju napišu potencijalni rizik.
Nisam hrabra osoba
– Pisanje je jedino mjesto gdje zaboravim na strahove. Nisam uopće hrabra osoba, no kada pišem, strahovi postanu beznačajni. To je valjda razlog zašto i dalje pišem. Dakle, ne razmišljam o rizicima dok pišem, no kada su tekstovi objavljeni, tada kreću strahovi. Ali, očito, tada je već prekasno, objašnjava, a priča o rizicima dovodi nas do moći društvenih mreža i koliko su one promijenile aktivizam u Turskoj. – Smatram da su mreže uvele promjene u aktivizam posvuda, na pozitivan, ali i negativan način. No još je prerano da bismo mogli znati što su točno društvene mreže napravile politici. Ali ideja komunikacije zasigurno se promijenila. Moja prabaka svaku je večer pozdravljala voditelja TV emisija i ja sam joj se smijala. Ali danas doslovno možemo zaželjeti laku noć američkom predsjedniku. To je mnogo za procesirati.