Kao i u ratu, najteže je čekati
Borba za naslov između Cibone i Cedevite pokazat će tko je sazdan od čega, tko ima psihičku snagu da može podnijeti pritisak, kaže izbornik Aleksandar Petrović
Košarkaškim Zagrebom ovih je dana zavladala groznica pete, posljednje finalne, utakmice doigravanja za naslov prvaka Hrvatske drazen.brajdic@vecernji.net U četvrtak u 20 sati u Draženovu domu koplja će ukrstiti Cibona i Cedevita, a samo jedan će sastav te večeri biti okrunjen za šampiona hrvatske klupske košarke. Nijedna ovosezonska utakmica naših klubova nije imala takvu težinu. Jer, ovo je klimaks, završni čin sezone, dvoboj nakon kojega nema sutra. Zapravo, sutradan će biti za jedne slavlje, a za druge žal za propuštenom prilikom, pri čemu nam se čini, ako se tako stvari odvrte, da bi u slavlju bili žešći cibosi, a u žaljenju utučeniji cedevitaši.
Moguće i nevjerojatne scene
Bilo kako bilo, ovo su dani napetosti za oba sastava i vjerojatno bi svi sudionici voljeli da se ta utakmica igra odmah. Jer, baš kao i u ratu, najteže je iščekivanje bitke. O psihologiji tih, kako to Amerikanci zovu, “do or die” utakmica, popričali smo s dvojicom velikih hrvatskih trenera, Mirkom Novoselom i Petrom Skansijem, te s aktualnim izbornikom Aleksandrom Petrovićem. A i za izbornika, baš kao i za medije i poklonike košarke, to će biti poslastica. Doduše, Petroviću će to biti i neka vrsta selekcijskog kriterija i pokazatelja: – To je utakmica koja će pokazati tko je sazdan od čega, tko ima psihičku kvalitetu da taj pritisak podnese. Sve što vrijedi za neke utakmice nakon kojih postoji mogućnost ispravka, nije identično ovome. Ovo je utakmica izolirana od svega i više ne vrijede standardna pravila. Ništa nije usporedivo s njom. Petar Skansi, davni Petrovićev prethodnik, iz jedne takve utakmice jako dobro pamti neugodno iskustvo: – Takve utakmice nerijetko završavaju nekom nevjerojatnom epizodom kakva se i meni dogodila kao treneru bolonjskog Fortituda kada smo igrali petu utakmicu finala talijanskog doigravanja s gradskim rivalom Virtusom. Imali smo četiri koša prednosti i Danilović je šutirao tricu i pogodio, a dobio je još i slobodno bacanje jer je sudac dosudio Wilkinsu prekršaj koji nije postojao. Danilović je pogodio i to bacanje i izjednačio, a našem braniču Riversu je lopta pobjegla u aut, pa se igrao produžetak, u kojem smo, zbog propuštene prilike, bili jako utučeni pa smo izgubili. Skansija smo pitali kako treneri pripremaju majku svih bitaka. – U takvim situacijama igrače morate hladiti umjesto da ih palite. Što se tiče taktike, uvijek je dobro za takvu utakmicu imati pripremljenu neku minijaturu kojom možete iznenaditi. U takvim susretima igračima ne vrijedi crtati na ploči jer to u tim trenucima ne ulazi u glavu, već treba imati pripremljene brojčane šifre za pojedine akcije. To vam je kao u boksu, od napola grogiranog boksača ne možete očekivati da razumije novu taktičku zamisao, već mu možeš davati samo kratke naredbe za otprije istrenirane stvari. I Mirko Novosel, tvorac velike Cibone, vodio je neke sudbonosne majstorice, pa tako i onu 1984. protiv Crvene zvezde u kojoj je Mihovil Nakić postigao koš koji je Dražena Petrovića doveo u taj zagrebački klub. – Te sezone nismo bili dominantni kao 1982. kada smo u finalu pobijedili Partizan pa smo finale sa Zvezdom igrali pod puno većom psihozom. U to vrijeme smo uoči svake važne utakmice dan prije išli u karantenu. Ili u Šmidhen pokraj Samobora ili u Mokrice gdje bismo imali mir za psihičku pripremu. Radio sam to da igrače sačuvam od pritiska navijača i potražnje za ulaznicama. Zvezdu smo dobili i u majstorici finala doigravanja 1985. kada smo čak špekulirali u Beogradu jer nam je bilo draže da prvenstvo osvojimo pred svojim navijačima. U toj seriji uopće nismo sumnjali da ćemo ih pobijediti u Zagrebu.
Skupo plaćena špekulacija
Do kalkulacija došlo je i godinu kasnije, no tada se dogodio veliki kiks. Cibona je na svom parketu u Domu sportova izgubila majstoricu od Zadra (na slici dolje). – Na toj drugoj utakmici u Zadru ja čak nisam ni bio jer sam u to vrijeme obnašao dužnost direktora Univerzijade, a momčad je vodio Željko Pavličević. Kako je Dražen Petrović uoči te druge utakmice imao dvije tehničke, a treća je donosila utakmicu zabrane igranja, on u Zadru, mislim, nije ni igrao. S obzirom na to da smo Zadar u ligaškom dijelu dvaput uvjerljivo svladali, nismo vjerovali da bismo mogli izgubiti. Nažalost, ta majstorica u Zagrebu završila je šokantno. U poluvremenu smo uvjerljivo vodili, no u drugom dijelu razigrao se Petar Popović pa je Zadar napravio preokret i pobijedio. Taj je poraz Cibona skupo platila. – Samo tri tjedna prije osvojili smo drugi naslov prvaka Europe i morali smo biti prvaci države da bismo mogli jurišati i na treći naslov u nizu. Nažalost, sljedeće sezone morali smo igrati u Kupu kupova, koji smo i osvojili. Kako je Mirko pripremao igrače za utakmice s najvećim mogućim pritiskom? – Samopuzdanje igrača je vrlo važno. Obično sam govorio igračima da ne očekujem od njih čuda, nego ono što svatko od njih može dati – kaže Novosel. Po svemu sudeći, nijedan sutrašnji finalist neće na odlučujuću utakmicu doći iz karantene. – Odlazak u karantenu imao bi smisla samo ako ste na to naviknuli momčad tijekom sezone. U ovom kontekstu bi to bilo kontraproduktivno. Izbacili biste igrače iz kolotečine i potaknuli ih da dodatno razmišljaju o tome da ih čeka nešto nesvakidašnje. A to bi samo pojačalo psihozu – smatra Aco Petrović. A što pak o pripremi za takvu utakmicu misli naš ugledni sportski psiholog Amir Zulić? – Ako su treneri igrače pripremali tako da je svaka utakmica tijekom sezone važna kao i ova posljednja, onda će im sada biti lakše. Treneri trebaju pripremati igrače da vole svaku situaciju u košarci pa tako i ovu. Poželjno je da igrači to dožive kao nešto dobro i zanimljivo, priliku da uživaju u onome što vole. U tom slučaju osjećat će manji pritisak.
Uoči ovakvih utakmica trener igrače mora “hladiti, a ne “paliti”, ističe Petar Skansi