VEĆ SADA ZNAMO GDJE ĆEMO BITI 1. LIPNJA 2018. I TO JE ŽALOSNO
Gdje si bio 1. lipnja 2016.? Prije godinu dana 50-ak tisuća Hrvata odgovorilo bi: na prosvjedu za bolju Hrvatsku. Bilo je među njima i glasača ljevice i desnice, stranaka centra. I svi su imali samo jednu želju, da ono najvažnije što imaju, njihova djeca ne budu dio još jedne generacije đaka koja će iz škole izlaziti nepripremljena za život, nesposobna za konstruktivnu raspravu, koja će bubati napamet gomilu nebitnih informacija, biti lišena svake kreativnosti... Tražili su provođenje kurikularne reforme, da umjesto tradicionalne škole Hrvatska, nekoliko desetljeća prekasno, ali konačno, dobije moderni kvalitetan obrazovni sustav. Nisu ga dobili. Godinu dana kasnije imamo deja-vu, novi prosvjed, a i rezultat bi mogao biti čista repriza. Pa, nažalost, već sad znamo gdje ćemo biti 1. lipnja 2018. godine. Ili možda nećemo jer se više nikome neće dati. Jer će ljudi shvatiti da nema reforme dok god glavnu riječ vodi manjina iz akademske zajednice, ali glasna, koja uvijek
Nema reforme dok politika ne makne prste s nečeg što je dobro, ali je startalo za ‘krive’ opcije
nešto koči i zaustavlja jer ne želi istinske promjene ili je uvrijeđena jer oni nisu ti koje se pitalo što mijenjati. Jer znaju da nema reforme dok god politika ne makne svoje prste s nečeg što je kvalitetno, dobro i nužno, ali je startalo za vrijeme “krive” opcije. I jer znaju da nema reforme gdje je sve začinjeno ideologijom bez koje u Hrvatskoj još ne prolazi ništa. I tako ćemo ići u krug. Što je žalosno. Ovoj državi više od ičega treba reforma obrazovanja, dovoljno je pogledati rezultate PISA testova. Za one koji ne znaju, najvećeg svjetsko-obrazovnog istraživanja znanja i vještina učenika u dobi od 15 godina. Rezultati kažu da naši đaci iz srednje škole izlaze bez osnovnih obrazovnih kompetencija. Ne bez znanja, ali sa znanjem koje ne znaju primijeniti u svakodnevnom životu. U sva tri osnovna područja procjene – čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti – statistički značajno zaostaju za prosjekom zemalja OECD-a. U Hrvatskoj se mjere četiri ciklusa, a trend je da dosad pomaka nabolje nema. A Hrvatska može i mora bolje!