MIRJANA PISKULIĆ
Bez obzira na političke opcije, u odnosu prema iseljeništvu u domovini vlada konsenzus
Rođena u Južnoafričkoj Republici, Mirjana Piskulić nosi uspomene djetinjstva provedenog u dva suprotna politička sustava
Nekad se iz domovine iseljavalo zbog političkih i ekonomskih razloga, no danas, čini se, nema pravila. Sve je drukčije, a ista je samo nostalgija. Više nema određene dobne skupine, zanimanja, radnog statusa ili lošeg trenutka za odlazak u “bolje sutra”. Na “krstarenje” kreću svi, odmah i posvuda. Ne tako davno čudili smo se što mladi u tolikoj mjeri napuštaju domovinu. Onda smo u nevjerici gledali kako za sobom povlače obitelj i prijatelje. Pa je ubrzo došao red na njihove roditelje, ali i ljude koji u Hrvatskoj imaju posao. Prave brojke teško je i zamisliti! Čini se da nas više ništa ne može iznenaditi jer se sada boca “istine ili izazova” okrenula prema onima kojima je ostalo tek nekoliko godina do zaslužene mirovine. O ovim, ali i brojnim drugim temama razgovaramo s Mirjanom Piskulić, v. d. ravnatelja Hrvatske matice iseljenika – institucije stare 66 godina koja je iz domovine ispratila mnoge naše sunarodnjake.
Krajem srpnja 2016. imenovani ste vršiteljicom dužnosti ravnatelja. Tada ste nam rekli da je pred vama mnogo izazova. Na što ste točno mislili i kakvo je danas stanje u kući?
Preuzeti ustanovu koja ima tako ukorijenjenu tradiciju i bogatu povijest izazov je bez konkurencije. Usredotočila sam se na Matičino poslovanje i vođenje aktivnosti usmjerenih na dobrobit hrvatskih zajednica diljem svijeta. Mislim da smo danas na dobrom putu kako bismo se suočili s novim trendovima – razvitkom kulturnog identiteta te očuvanja materinskog jezika. U sinergiji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH želimo pojačati prisutnost visoke hrvatske kulture u iseljeništvu općenito. To je naš gorući izazov.
Rođeni ste u Južnoafričkoj Republici. Dakle, i sami ste dijete iseljenika. Koliko vam ta činjenica pomaže dok ste na čelu jedne ovako važne ustanove?
“Razumijem one koji su rasuti po svijetu s obitelji, a srce ih vuče natrag. Shvaćam i njihovu djecu koja žive naslijeđenu kulturu u novoj sredini. To mi iskustvo daje poticaj da tražim načine povezivanja svjetova.”
Dosta mi pomaže, ne samo sada dok vodim Hrvatsku maticu iseljenika, nego i u dugogodišnjem radu s iseljenicima, diplomaciji... Nosim uspomene djetinjstva provedenog u dva dijametralno suprotna politička sustava. Razumijem one koji su rasuti po svijetu sa svojom obitelji, a srce ih vuče natrag. Shvaćam i njihovu djecu koja žive naslijeđenu kulturu u novoj sredini. To mi iskustvo daje poticaj da u svojem poslu, planiranju i viziji tražim načine povezivanja svjetova. Znate, iskustvo dvostruke pripadnosti obogaćuje.
Diplomatsku karijeru počeli ste 2005. godine kao prva tajnica Veleposlanstva RH u Canberri. Od 2008. do 2013. bili ste generalna konzulica u Sydneyu. Prije tri godine vratili ste se u Hrvatsku maticu iseljenika i preuzeli Odjel za informiranje iseljeništva. Kako je bilo raditi s iseljeništvom dok ste bili “jedna od njih”, a kako je danas iz domovine?
Kada ste među iseljenicima, pogotovo onima koji su otišli daleko od svoje domovine, uronite u njihove živote, obitelji, uspjehe i neuspjehe – sudjelujete u životu zajednice. Družite se i s našim ljudima koji ne idu u hrvatske klubove ili crkve, ali drže do svog podrijetla. Hrvatski diplomati imaju odgovornu, ali časnu dužnost – biti trajna poveznica iseljeništva s domovinom. Naši su ljudi često uspješni posrednici u gospodarskim i poduzetničkim aktivnostima. Hrvati diljem svijeta, osim dosadašnje dominantne uloge glavnih sudionika na tržištu radne snage, dobivaju novu socijalno i kulturno integrirajuću ulogu na svim razinama.
Žele li hrvatski iseljenici i dalje ulagati u svoju domovinu? Kakva su vaša iskustva po tom pitanju?
Kada vidite poslovne uspjehe koje su postigli naši iseljenici u raznim planetarnim ekonomijama, pomislite zašto to nisu mogli napraviti i u svojoj domovini.
Da, zašto?
Razloga je mnogo – osobito u poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. Uobičajeno je, usuđujem se reći, da se pri spominjanju iseljenika uglavnom misli kako nisu dovoljno iskorišteni njihovi potencijali, a pri tome se misli samo na novac. Prije nekoliko godina pokrenut je Meeting G2 koji vodi skupina Hrvata povratnika druge generacije, čiji je cilj umrežiti poslovnu zajednicu te raditi na povećanju ulaganja dijaspore u domovinu. Na njihove dvije dosad održane konferencije odazvao se velik broj naših ljudi iz inozemstva. Dakle, zanimanje postoji i prilike ne bismo smjeli propuštati.
Često govorite da postoje i druge vrste ulaganja iseljeništva o kojima se ne zna dovoljno?
Tako je. Primjerice, tu su prinosi u ljudskom kapitalu i znanju istaknutih svjetskih znanstvenika hrvatskog podrijetla koji nesebično mentorstvima podupiru znanstvene projekte u domovini i, s druge strane, otvaraju našim ponajboljim stručnjacima vrata najuglednijih laboratorija diljem svijeta. Treća generacija hrvatskih iseljenika u domovini vidi svoju budućnost i priliku za uspjeh. Dvostruki identitet pomaže im u poslu. Pitanje odnosa prema hrvatskom iseljeništvu postalo je jedno od rijetkih područja gdje u domovini vlada konsenzus, bez obzira na političke opcije.
Stručna ste savjetnica i jedna od zaslužnijih za pokretanje Večernjakova iseljeničkog portala “Moja Hrvatska” koji bilježi nevjerojatne rezultate posjećenosti. Neke vaše priče odjeknule su diljem svijeta gdje svakodnevno korača hrvatska noga. Što je sve prošla ta hrvatska noga?
Meni hrvatsko iseljeništvo predstavlja dio naše povijesti i sadašnjosti, čarobni svijet isprepleten lijepim i tegobnim pričama, zadivljujućim dosezima pojedinaca koji su zadužili Zemlju vlastitim otkrićima, ali i dirljivim zgodama, takozvanih malih ljudi, oni su se često iz egzistencijalnih razloga morali odseliti da bi svojoj obitelji omogućili pristojan život. Večernjakov portal “Moja Hrvatska” brojnim je čitateljima otvorio vrata u taj čarobni svijet. Volim pisati jer i moja kaplja pomaže ga tkati. Dobar je bio i prijedlog da se objavljuju članci iz arhivskih brojeva časopisa Matica za koje smo mislili da su zauvijek zaboravljeni. Dosadašnjih 135 priloga imalo je više od 900 tisuća pregleda.
Kako ocjenjujete prijedlog predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da se 22. srpnja 2017. susretne s predstavnicima hrvatskog iseljeništva i manjina?
Kako su najavili iz njezina Ureda, predsjednica time želi odati priznanje važnoj ulozi koju je iseljena Hrvatska imala u razvoju domovine te zahvaliti svim našim zajednicama diljem svijeta na stalnoj potpori i pomoći. Zanimljivo je da predsjednica studiozno pristupa ulozi suvremenog hrvatskog zajedništva na planetarnoj razini i ovog u domovini, koje je nužno za napredak u zrelosti našeg društva i gospodarstva. Tog će se dana održati i završna svečanost ovogodišnjih Hrvatskih svjetskih igra na kojima će sudjelovati više od tisuću mladih iz cijelog svijeta. Zagreb će tada biti domaćin mnogim iseljenicima. Njihovim ponovnim odlaskom izgubit ćemo onih nekoliko djelića slagalica bez kojih slika Hrvatske nije potpuna.
Radi li Vlada Republike Hrvatske dovoljno na planu povezivanja domovine s iseljeništvom i što mislite o osnivanju jednog ministarstva koje bi se time bavilo? Je li ono ključno, kako mnogi kažu, za gospodarski uzlet Hrvatske?
Nažalost, u naš narod u državi i izvan nje uvukao se mentalitet kritiziranja i negativnosti, tako da se sve pozitivno i postignuto degradira pa tako i ono što se napravi za iseljenike. Primjerice, u ovim kriznim vremenima Vlada je preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske za ovu akademsku godinu podijelila 500 stipendija pripadnicima hrvatskog naroda izvan domovine. Stručnjaci kažu da za gospodarski uzlet treba stvoriti uvjete, odnosno promijeniti prestroge zakonske propise i smanjiti sva davanja. Najvažnije je da Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, a time i Hrvatska matica iseljenika, imaju Vladinu potporu za rad kojim se obuhvaća veliko i različito polje djelovanja.
Kad se spominju iseljenici, kaže se da nije iskorišten njihov potencijal, a uglavnom se tu misli na novac