ISELJAVANJE IZ RAME ZA JE DALEKOSEŽNO TRAGI
No, projekt iz 1912. nikada nije ostvaren. – Uzroci tome bile su najvjerojatnije ondašnje političke i vojne prilike i događaji uoči početka Prvog svjetskog rata 1914. – smatra Ivan Markešić. Međutim, taj će projekt odmah nakon završetka Prvog svjetskoga rata opet postati aktualan. – Prijestolonasljednik Aleksandar je u ime kralja Petra I. dao još 15. listopada 1920. zadarskome poduzetniku Petru L. Biankiniju koncesiju da na istome mjestu ispod sela Mluše sagradi branu prema austrougarskim planovima. Međutim, ni on, koji je koncesiju dobio na rok od 55 godina, nije uspio ostvariti ovaj projekt – objašnjava. Učinili su to komunisti u razdoblju od 1947., kada počinju prva istraživanja, a posebno u vremenu od 1964. do 1968. godine.
U interesu im bio profit
Gradnja hidrocentrala u bivšoj Jugoslaviji bili su savezni projekti koje su upravo radi strateške važnosti vodili i nadzirali komunističke, kako partijske tako i vojne vlasti. No, jesu li se komunističke vlasti vodile baš samo logikom akumulacije za proizvodnju električne energije ili su, kad je posrijedi Ramska kotlina, imali još nešto na umu? – Zasigurno, oni se, kad je riječ o Rami, nisu vodili mišlju da bi trebalo sagraditi i branu, ali i sačuvati domicilno stanovništvo. Njima je u interesu bio samo profit. I ne samo novčani profit nego i demografski deficit. Bilo im je u interesu na jedan veoma zgodan način raseliti jednu kompaktnu nacionalnu hrvatsku i religijsku katoličku zajednicu koja uopće nije prihvaćala ondašnji komunistički sustav niti njegovu vlast. Na žalost, u tome se i uspjelo – objašnjava Markešić. Kao jedan od razloga gradnje brane, prema franjevačkim podacima, navodi se da je „Rama nekomu smetala kao kraj nepodesan za prilagodbu na socijalizam, da u njoj ima previše katoličanstva i hrvatstva te ih treba raseliti“. Inženjer Jaroslav Černi, koji je još 1947. dolazio u Ramu gledati teren za buduće akumulacijsko jezero, jednom je prigodom na balkonu ramskoga samostana rekao svojim suradnicima vjerujući da ga nitko od fratara ne čuje: „Da mi je još samo ovo ustaško gnijezdo potopiti!“Stoga se, prema Markešiću, Beograd ne može abolirati od uloge protjerivanja Ramljaka budući da je to bio savezni projekt. Vlasti su, dakle, postigle izgradnjom brane dva cilja: stvaranje velikog akumulacijskog jezera s ogromnom količinom vode za proizvodnju električne energije i iseljavanje nepoćudnog stanovništva. Demografske posljedice gradnje brane na rijeci Rami za malobrojni hrvatski narod u BiH bile su katastrofalne. Prema podacima, potopljeno je 15,5 kvadratnih kilometara zemljišta, odnosno 1754 hektara, 1142 objekta, od čega 262 stambene zgrade i 880 raznih gospodarskih objekata, a iseljena su 283 domaćinstva s 1747 članova. No, nisu iselili samo oni koji su izravno bili pogođeni vodom akumulacijskoga jezera nego i mnogi drugi, tako da su tada, prema preciznim samostanskim kronikama, posebno prema Matici iseljenih župe Rama-Šćit, koju je izradio 1978. godine fra Marijan Brkić, a prepisao fra Ljubo Lucić, „iselila 752 katolička domaćinstva, odnosno 3355 katolika“. Polja i livade su se pretvorile u jezero koje, kad je puno, doseže dubinu od 70 do 95 metara uz samu branu. Duljina jezera od brane kod sela Mluše do izvora rijeke Rame, do sela Varvara, iznosi 7,5 km, a širina mu je 4,6 km. Jezero ima maksimalni vodostaj od 1480,8 ha. Količina vode u tim okolnostima je oko 487,000.000 hm3. Nesretni ljudi, čija su kuće, zgrade, zemlja potopljeni, prema Oslobođenju iz 1965., ispunjavali su anketu „o socijalnom sastavu stanovništva, ekonomskim mogućnostima, zanimanju, željama i životnoj orijentaciji poslije preseljavanja“. Anketu je naručilo poduzeće Hidroelektrane na Neretvi i ona je prethodila donošenju Odluke o načinu određivanja i namirenju naknada za nekretnine, koje su se eksproprirale za potrebe izgradnje HE Rama. – Neki Ramljaci, posebice oni koji su bili imućniji, mogli su s dobivenim novcem pronaći i kupiti neko novo i njihovim obiteljima primjereno imanje negdje u Hrvatskoj ili drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Oni siromašniji ili oni koji se nisu željeli iseliti, ostajali su u Rami tražeći prikladno mjesto stanovanja po okolnim mjestima ili po planinskim proplancima – objasnio je Markešić. Za razliku od Hrvata, koji su se „najvećim dijelom“iselili u Hrvatsku, ponajviše u Slavoniju i Srijem, Muslimani su se selili u druge dijelove Bosne – Sarajevo, Travnik, Bugojno, Hadžiće. Iselilo ih se puno manje nego Hrvata jer ih je bilo i dva puta manje. – Za hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini iseljavanje iz Rame dalekosežno je tragičan događaj. Uništen je bogat ljudski rasadnik, prekinut njihov dotadašnji način života, njihova vjerovanja, običaji, njihovo zajedništvo... Bosna i Hercegovina bila je hrvatska “rodnica”. I to sve donedavno. Danas, na žalost, ne uspijeva roditi dovoljno ni za samu sebe, a kamoli da bi ih rodila toliko da njima može naseljavati Hrvatsku. Te činjenice, na žalost, nisu svjesni hrvatski političari ni u Hrvatskoj ni u BiH. Njima je važno da Hrvata ima dok su oni