Hajduk treba jakog vlasnika, cijeli ga svijet ima
Nekad su iz zozemskog Ajaxa dolazili gledati i učiti kako se radi u omladinskoj školi Hajduka!
Odbio sam Mišu Krstičevića da mu budem pomoćnik u prvoj momčadi Hajduka. Nisam tada želio ostaviti juniore - kaže Stipe mladen.miletic@vecernji.net Stjepan Andrijašević (50), za prijatelje Stipe, bio je važan član najveće Hajdukove poslijeratne (mislimo na Domovinski, op. a.) momčadi. Zapravo, ne samo Hajdukove već i HNL-a općenito. Možda bi netko sad mogao tvrditi da ga je sin Franko nadmašio, međutim... Momčad koja je igrala četvrtfinale Lige prvaka u sezoni 1994./95. ipak nema premca u ostvarenom rezultatu, bez obzira na težinu tvrdnji da je u ono vrijeme klubovima iz ovog dijela Europe bilo lakše doći među osam nego što je danas, kad neke zemlje poput Engleske mogu imati pravo i na pet predstavnika u elitnom natjecanju. Andrijašević se uoči te najveće Hajdukove sezone vratio u Poljud na kojem je igrački odrastao i s kojeg je pošao u nogometni svijet gdje je također ostavio značajan trag – igrao je u Monacu u vrijeme Arsenea Wengera, da bi se nakon toga otisnuo u Primeru gdje je prvo igrao za Celtu Vigo, a poslije kraćeg povratka u Hrvatsku tri je sezone nastupao za Rayo Vallecano, klub iz madridskog predgrađa.
Najbolji Hajduk nakon 80-tih
Gabrić, Butorović, Peršon, Vulić, Štimac, Praženica, Andrijašević, Pralija (Vučević), Asanović, Mornar i Rapaić. Bila je to momčad čiji će europski rezultat jako teško netko iz ovog dijela kontinenta u dogledno vrijeme dostići, a na domaćem planu gotovo s lakoćom došla je do duple krune. U Hajduk se vratio u sezoni 2010./2011. i postao pomoćni trener Anti Miši. – Predsjednik je tada bio Hrvoje Maleš. Dogovor je bio da nastavimo ako izborimo Europu. Imali smo igru za Europu, ali na kraju su nas nogirali. No imali smo još godinu dana ugovora u Hajduku, ja sam se posvetio radu s juniorima. Vodio je Mišo Krstičević, a ja sam mu bio pomoćnik. Inozemnu karijeru počeli ste u Monacu, u to vrijeme trener je bio... – Arsene Wenger. Godinu dana sam bio ondje, imao sam problema s ozljedama pa zato i nismo radili ugovor na dulje. Wengeru je bilo žao što mi ne može produžiti, ali nije imao dovoljno aduta da mi omogući trogodišnji ugovor jer nije mogao jamčiti da se ozljede neće ponavljati. Istovremeno me zvala Celta, prihvatio sam poziv i bio s 14 golova treći strijelac momčadi koju je vodio Txetxu Rojo. Igrali su i Gudelj i Ratković iz Zvezde, a prije njih Goran Jurić. No nakon samo jedne sezone stigao je poziv iz Splita. – Zvali su Nadan Vidošević i Vedran Rožić. Rekli su da slažu momčad za Ligu prvaka. Stigli su Štimac, Gabrić, Vučević, Asanović. Rekli smo da moramo pomoći i odigrali veliku sezonu, a ispali smo od Ajaxa koji je postao prvak Europe. Nakon toga sam otišao u Rayo Vallecano. Bio sam i hrvatski reprezentativac, prvi me pozvao Stanko Poklepović, a skupio sam osam nastupa. Bio mu je to drugi “mandat” u Hajduku, a kraj prvog obilježila je teška prometna nesreća 1989. zbog koje je dvije godine izbivao s terena. – Uplatili smo Yugo, no moralo ga se čekati 3-4 mjeseca. Živjeli smo tada na Kmanu, Franko se još nije rodio. Svi su u to vrijeme vozili neke vespice, pa sam i ja rekao da ću voziti dok mi ne dođe auto. – Imao sam pet minuta do Poljuda, a nisam baš nešto ludo vozio. Tog 16. rujna oko 18.30 taman pred utakmicu s Dinamom baš nikog od susjeda nije bilo da me odveze i rekao sam: ajde, odvest ću se vespom. Kad sam došao do jednog križanja, našao se tamo neki stojadin koji je izlazio na cestu, ali nije izašao skroz. Krenuo sam ga zaobići da ga ne udarim, ali sam zakačio nogostup te sam odletio u kanal koji je taman tada prokopan. Pao sam tamo i noga mi je pukla. Operaciju je vrhunski izveo Zdenko Vlahović i zahvaljujući njemu i dragom Bogu vratio
sam se nogometu – kaže Andrijašević. Kad je proigrao, počeo je rat, a on završio u Monacu koji je ove sezone opet bio u polufinalu LP-a i postao francuski prvak. Iako se mijenjaju vlasnici, predsjednici, uprave, treneri... Monaco se stalno vraća u vrh europskog nogometa?
Red se mora znati
– Sve se svodi na to kakvog predsjednika imate. Sad je tamo onaj Rus, a sve počinje od toga. Kad netko sa svojim novcem dođe i otkupi dionice, onda je njemu u interesu i da sve uspije, pa stručni dio povjeri ljudima koji su stručnjaci za to. On će se potruditi da sazna tko su pravi ljudi za poslove trenera, sportskog direktora, dat će im povjerenje i više im se neće miješati. A kod nas se predsjednici miješaju u posao struke onog dana kad je postave, a nisu uložili svoj novac!? On razgovara s raznim menadžerima po pitanju igrača, a ne direktor!? A direktori su obično lutke. Ali da je taj koji je predsjednik uložio svoj novac, onda ne bi to radio. Ima ipak pozitivnih primjera kod nas. – Eto vam Rijeka i Osijek. Volpi je 2012. došao i postavio Miškovića, ali i Srećka Juričića, dugogodišnjeg igrača Rijeke koji je i kao trener skupio silno iskustvo na Bliskom istoku. Pustio je Juričiću da složi križaljku, on je doveo Keka za trenera koji sad u petoj sezoni ubire plodove odličnog rada. Istim je putem sad krenuo Osijek raditi, došli su mađarski vlasnici s novcem i u interesu im je da taj novac ulože u nešto ozbiljno. Može li Rijekin naslov nešto promijeniti u načinu razmišljanja u drugim sredinama, prije svega splitskoj? – Pa, ako nakon ovog Rijekina uspjeha nije kraj lutanju, onda ne znam kad će biti. Rijeka je promijenila prvaka nakon 11 godina. Imate Osijek s kojim se Hajduk bori za bolje mjesto u Europi, a donedavno je bio pred ispadanjem. Profesionalan način razmišljanja neminovnost je sada svugdje u Europi. Pa neće onaj tko uloži novac odnijeti stadion ili svlačionice sa sobom. Kao bivši igrač volio bih ići na stadion i guštati, a ovako nemam ni želje ni volje. Uprava koja je sada na čelu Hajduka ne odlučuje! Tko onda odlučuje? Mene to ne zanima. Nemoguće je danas bez vlasnika, a hoće li to biti Arapi, Kinezi ili Japanci... Cijela Europa dovodi strane investitore – zaključio je Andrijašević.
Kao trener Hajdukovih juniora osvojio je naslov prvaka Hrvatske koji se čekao osam godina