Dosta je, jako se veselim fakultetu
Pamtit ću OI 2012. u Londonu, ostalo za reprezentaciju bilo je preskromno, kaže Ana
U 35. godini Ana Lelas se posvetila drugim stvarima, zadovoljna i ponosna na sve ono što je učinila u svojoj košarkaškoj karijeri Tihomir Begić Sama je nakon treće utakmice finalne serije koju je odigrala briljantno u dresu Trešnjevke 2017. protiv Medveščaka najavila pres tanak aktivnog igranja košarke. “Došao je i taj dan, ali s osmijehom na licu, a ne tugom i prazninom. Izabrala sam završiti karijeru, zatvoriti vrata jednom dijelu svog života, ali s ponosom reći da sam ostvarila sve što sam željela, uz puno truda, odricanja, znoja, suza, ali i potpore moje obitelji, prijatelja, trenera .... ”, samo je dio teksta što ga je napisala na svojoj Facebook stranici. Ma koliko nam se činilo da je šteta što je otišla, da je još puno toga mogla dati hrvatskoj reprezentaciji i da ostaje žal kad jedna takva vrsna košarkašica kaže zbogom košarci Njezin oproštaj bio je povod za ovaj razgovor. Je li bilo teško donijeti odluku i reći – sad je kraj? – Zanimljivo je da sam cijeli život mislila da ću igrati dok me zdravlje služi i dok osjećam da mogu. Međutim, zadnje dvije godine dosta sam razmišljala i posložila neke kockice u svojoj glavi. Shvatila sam da sam dala sve od sebe i ostvarila što sam zacrtala i da me kad-tad čeka povratak u realnost, život nakon košarke. Odluka da završim fakultet bila je presudna i ublažila mi je prelazak iz košar- kaške karijere u realan život, koji je, vjerujem, svim sportašima na početku jako težak i veliki šok. Danas mogu mirna srca reći da sam presretna i zahvalna na svojoj karijeri, ali i s osmijehom na licu i bez straha radujem se životu nakon košarke. Vjerojatno sam mogla odigrati još koju godinu, ali sam sto posto sigurna da je sada vrijeme za mene i moj privatni život i to je u ovom trenutku moj prioritet. Da podvučemo crtu, gdje ste sve igrali? U kojim klubovima?
Počeci u Splićanki
– Krenula sam u ŽKK Splićanka, nakon toga ŽKK Montmontaža, pa moja zadnja godina u Hrvatskoj je bio ŽKK Jolly JBS. U Francuskoj sam igrala devet godina: Tarbes, Aix en Provance, Mourenx, Bourges, Montpellier, potom u Španjolskoj Celta Vigo i Salamanca, u Turskoj Mersin, Osmaniye i u Mađarskoj Sopron Uniqa.Koji će vam klub i koja sredina ostati u posebno lijepom sjećanju? – Teško je izdvojiti koji klub mi je ostao najviše u sjećanju jer mislim da iz svakog kluba odneseš one najbolje uspomene, a loše zaboraviš. Ali govorimo li o top 3 kluba, ja bih rekla Montpellier, Mersin i Bourges zbog košarkaških uspjeha Koja su vam sportska dostignuća najdraža, koja ćete čuvati u posebnoj škrinjici sjećanja? – Olimpijske igre san su svakog igrača, posebno kada znaš da smo se mi kao mala zemlja i s malom popularnošću u Hrvatskoj uspjele na njih plasirati. To govori više od bilo koje medalje i trofeja. Sigurno da me vesele i osvojeni kupovi i prvenstva u Francuskoj i Mađarskoj, top 8 Eurolige s Bourgesom i top 8 Fiba cupa s Mersinom i, kao šećer na kraju, srebrna medalja zlatnog sjaja sa ŽKK Trešnjevkom 2017. Jeste li zadovoljni postignućima u reprezentaciji? – Iskreno, ne. Lagala bih kada bih rekla da jesam. Osim Olimpijskih igara i petog mjesta na Europskom prvenstvu u Poljskoj, mislim da smo na svim drugim natjecanjima podbacile. Odlazite, a kakva ostaje hrvatska ženska košarka? Ima li perspektivu?
Trebali smo biti u Češkoj -
Uvijek smo imali perspektivne igračice, samo me ljuti kad danas vidim da oni koji rade i žele dati sebe sto posto u to ne valjaju. Poprilično sam šokirana nekim stvarima koje su se događale ove godine u ligi, stavovima nekih ljudi, jer je mene osobno kroz moju karijeru vodio rad i posvećenost košarci. Imala sam teret na leđima kao mlađa sestra Žane Lelas, ali nikad nisam dala na sebe, uvijek sam govorila da ne igra ona za mene na terenu. A reprezentacija? Nismo uspjeli ovog ljeta biti na EuroBasketu u Češkoj. – Po meni smo ove godine trebali biti na EP-u u Češkoj i stojim iza tog sto posto. Međutim, kiksali smo u Nizozemskoj i nakon kontinuiranih odlazaka na europska prvenstva došla je pauza. Sada slijedi mukotrpan rad da bismo se ponovno vratili među najbolje jer ništa ne dolazi preko noći.
Mogla sam igrati još koju godinu, ali mislim da sam puno dobila i dala košarci