Dok čekamo reformu školstva zanimanja nestaju

Potreba za usklađivanjem nastavnih planova i programa u školama ili reforma obrazovanja je neminovna i svakim danom sve izraženija. Najbolji je za to primjer nestajanje pojedinih zanimanja i otvaranje novih što obrazovni sustav sporo prati. No provedba reforme otvara mnoštvo pitanja i nedoumica, a jedno od glavnih izvorišta je tzv. egoizam struke, tj. viđenje pojedinih znanstvenika kako bi upravo njihovi predmeti trebali biti najzastupljeniji u školskim programima. Ipak promatrajući, koliko je to moguće neutralno, ove procese, dojam je kako bi reforma ponajprije trebala obuhvatiti tjelesni odgoj (da upravo tako odgoj) jer su škole ili, bolje rečeno, trebale bi biti odgojno-obrazovne institucije. Za zdraviju naciju potrebno je mladim ljudima u okviru škole usaditi potrebu za kretanjem i zdravim načinom života. Hvale vrijedni su pokušaji mnogih udruga i izvanškolskih institucija koji potiču na kretanje, trčanje, bicikliranje, ali to ipak nisu sustavna rješenja. Prema tome, želimo li manje izdvajati za zdravstveni sustav i liječenje oboljelih od posljedica dugotrajnog sjedenja pred raznoraznim ekranima, treba uvesti reformu tjelovježbe. S druge strane, potrebno je pratiti suvremene informatičke trendove i naravno pismenost učenika, robotiku kako bi bili konkurentni na tržištu rada. Odlični rezultati naših učenika na ovim područjima u različitim međunarodnim natjecanjima ipak su samo posljedica pojedinačnih talenata i rada entuzijasta, a ne sustavnog pristupa. Tako sa sigurnošću nećemo pogriješiti ako kažemo da su reforme i na tom polju potrebne i neizbježne. Potrebno je naglasiti kako je danas vrlo važno poznavati medijsku pismenost i kulturu, ekološku osviještenost, energetsku učinkovitost, biološku održivost ili recimo građanski odgoj. I upravo na ovoj posljednjoj stepenici, tj. građanskom odgoju lome se koplja jer pojedinci ideološki pristupaju ovoj temi i zasjenjuju sve ostale. U kontekstu reformi potrebno je spomenuti ništa manje važno domoljublje, nacionalne osjećaje i identitet koji trebamo kontinuirano graditi među mladim ljudima. Osobito nakon što smo ukinuli vojni rok, obezvrijedili Domovinski rat, pogubili se u obilježavanju državnih blagdana i zanemarili važnost isticanja nacionalne zastave. Iako u praksi mnogi naši političari znaju koliko je važno poštovati sebe i svoj identitet kako bi te i drugi poštovali i cijenili o tome se vrlo slabo vodi briga u javnosti i u obrazovnom sustavu. I na kraju još jednom o odgojnoj, posve zanemarenoj, komponenti rada s mladima koja je sve više značajna s obzirom na to da zbog svakodnevnih obveza (opravdano ili ne?) roditeljska uloga postaje u tom segmentu sve manja. Nedavno sam se zaprepastio u kakvom su stanju učionice u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu! Đacima koji četiri godine borave u izrazito prašnjavim, oronulim, paučinastim učionicama ovo zasigurno ne može biti pozitivna odgojna komponenta. Uvjeren sam kako bi se moglo dosta učiniti po tom pitanju, a ne očekivati pomoć gradskog ureda, ministarstva ili vlade, što je često najlakša izlika za nerad i neorganizaciju! Mnoge stvari vezane uz reformu školstva mogu se promijeniti u učionicama ne čekajući naputke nadležnih ureda i ministarstava ili političara. Jesmo li spremni na to li ćemo i nadalje organizirati prosvjede, okrugle stolove ili slične sterilne akcije?