Transformeri 5: Posljednji vitez Andrej

Sve ovo više liči na uobičajenu Plenkovićevu praksu. A između Plenkovićeve i europske prakse ne postoji znak jednakosti. Plenković je u nekoliko godina prošao transformatorski put od HDZ-ovog uvjerenog Europejca koji tolerira tvrdu desnicu na svojoj listi

Ponekad se čini kao da je Andrej Plenković lik iz filmskog serijala o popularnim igračkama “Transformeri”. Ova posljednja epizoda, politički triler koji je izveo premijer i predsjednik HDZ-a, fino se poklapa s premijerom petog filmskog nastavka “Transformeri: Posljednji vitez”. Plenković, naprosto, toliko često naglašava svoju “transformativnu” misiju u hrvatskoj politici. Novopečenu suradnju HDZ-a i HNS-a opisuje kao još jedan dokaz transformativnih poteza koje provodi u zadnjih godinu dana i koji pokazuju da su “uobičajene europske prakse” moguće i kod nas. Zvuči lijepo, samo što način na koji su HDZ i HNS formirali novu saborsku većinu nije nikakav primjer “uobičajene europske prakse”. Upravo suprotno. Plenković obrazlaže da je već sama činjenica da su europski pučani početkom godine sklopili sporazum o suradnji s europskim liberalima dovoljna za tezu da je koalicija HDZ-HNS sasvim uobičajena stvar. Spominje i primjer Njemačke, gdje su demokršćani iz CDU/CSU-a od 2009. do 2013. godine vladali u koaliciji s liberalima iz FDP-a.

Tvrdnja da suradnja HDZ-a i HNS-a predstavlja “uobičajenu europsku praksu” zvuči lijepo, ali nije baš točna

Zvuči lijepo, samo što ni prvi ni drugi primjer nisu istovjetni hrvatskom. U Hrvatskoj je neobičan način na koji su HDZ i HNS ispregovarali koaliciju. Objektivno, nije neobično da se HNS pokušava po prvi put pozicionirati kao stranka koja nije nužno ekskluzivni partner SDP-u, već da može biti i partner HDZ-u pri formiranju hrvatskih vlada. Smisao svake stranke, svake političke ideje, je da participira u vlasti. Ako pođemo od te premise, onda je logično i da se HNS zapitao: ima li idealnijeg trenutka od ovog sada, kad HDZ vodi Andrej Plenković koji je tu stranku doveo (što nije mala stvar) u poziciju otvorenosti suradnje s HNS-om? To je, dakle, u sferi logičnog i, barem načelno, uobičajenog. Ono što je neobično, po čemu ova epizoda nije baš “europska praksa”, jest pregovaranje u tajnosti i doslovno lomljenje stranke na koju je HDZ-ov transformer bacio oko. To je, objektivno, ostavilo gorak okus kod mnogih birača HNS-a i HDZ-a. Dio HNS-ovih birača s pravom ima dojam da im je njihova stranka oteta, doslovno kidnapirana. HDZ-ove birače na isti način nitko ništa nije pitao, što je bez ikakve sumnje rizično. Tko ne vjeruje, neka posluša one HDZ-ove birače koji se još ne mogu oporaviti od činjenice da je HDZ u doba Sanadera koalirao sa SDSS-om, iako je imao priliku koalirati s HSP-om. Koalicija HDZ-a i HNS-a može biti dobra ako proces uvođenja kurikularne reforme vrati na prvotne, zdrave pozicije, one koje su dogovorene prije uplitanja nazadnih ideja ultrakonzervativaca u taj proces. Može biti dobra ako će pomoći HDZ-u da se modernizira i dodatno “centrira” (ne kiropraktikom, nego plenkopraktikom). Ali zasad se čini da će gorak okus zbog načina sklapanja ove koalicije ostati još dugo u ustima mnogih. Pregovaranje u tajnosti i lomljenje otpora iza zatvorenih vrata, da bi zatim cijela ta predstava bila odigrana u javnoj domeni u samo dva-tri dana, utoliko je rizičnije za budućnost obiju stranaka koliko su im pozicije na političkom spektru udaljenije. Nije nemoguće približiti HNS HDZ-u ili obrnuto (premda je ovdje veća opasnost da će HNS ostati progutan, prežvakan i ispljunut negdje dalje po putu), ali što su udaljenije političke pozicije s kojih su krenuli u tu avanturu to je preciznije i osjetljivije morala biti vođena operacija približavanja. To su jasniji morali biti argumenti ponuđeni kao opravdanje za takvu suradnju. I ne samo jasniji, nego i javno, dovoljno unaprijed izneseni, ponavljani i obrazlagani. Dijalog, po mogućnosti s dozom kritičkog razmišljanja (što nas vraća na smisao kurikularne reforme), je ono što čini “uobičajenu europsku praksu”. Ovdje takvog dijaloga nije bilo. Sve ovo više liči na uobičajenu Plenkovićevu praksu, ne uobičajenu europsku. A između Plenkovićeve i europske prakse ne postoji znak jednakosti. Plenković je u par godina prošao transformatorski put od HDZ-ovog uvjerenog Europejca koji nije rekao riječ protiv HDZ-ova neprirodnog koaliranja s HSP-om AS i Ružom Tomašić (protivnicom ulaska RH u EU), do predsjednika HDZ-a koji je tu stranku odveo u savez sa sasvim drugim krajem političkog spektra. U oba slučaja, od toleriranja tvrde desnice na svojoj listi do očajničkog traženja spasa u liberalno-lijevom HNS-u, Plenkovića je vodila misao kako ostati na poziciji, ne nužno kako očuvati politički integritet sebe i svoje stranke. Opet, za političara je to legitimno, ali tek treba vidjeti gdje će ga to odvesti. Njega, i nas kao društvo.