Bit će plaćen svaki kilogram pšenice, ječma
Nakon što je u petak tvrtka Granolio pokrenula predstečajnu nagodbu, poljoprivrednici su u strahu od mogućih posljedica Hrvatski poljoprivrednici u strahu su od mogućih posljedica u petak pokrenute predstečajne nagodbe jednog od najvećih otkupljivača ratarskih kultura Granolija, no predsjednik uprave tvrtke Hrvoje Filipović tvrdi da za tako što nema straha. U redakciju Poslovnog dnevnika, za vikend je stigao mail jednog poljoprivrednika koji kaže kako je zanimljiv „tajming“pokretanja predstečajne nagodbe. – Zašto nije otvorio predstečajnu nagodbu prije žetve?! Pokupio je ječam, uljanu repicu i pšenicu od poljoprivrednih proizvođača i onda otvorio predstečajnu nagodbu i naravno te kulture će platiti samo 30% od 100% i to u narednih 5 godina – komentirao je spomenuti poljoprivrednik. Predsjednik Uprave Granolija Hrvoje Filipović, pismeno nam je demantirao ovakve informacije. – Prvi komentar – tvrdnja je apsolutno neistinita i nekorektna – kaže Filipović. Sve račune koje smo zaprimili prije predstečajne nagodbe, za sve kulture roda 2017. smo podmirili, dodaje. Filipović kaže kako je preostala roba (manji dio) zaprimljena na skladištenje i po otvaranju predstečajne nagodbe bit će plaćena odmah nakon dostave računa i vlasničkog lista. Ni jedan kilogram pšenice, ječma i uljane repice roda 2017. neće ući u predstečajnu nagodbu – tvrdi Filipović. Predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Matija Brlošić nam je potvrdio da je i njega tijekom vikenda kontaktiralo nekoliko poljoprivrednika koji su svoju robu predali Granoliju i koji strahuju da se ne bi ostvario negativan scenariji, da ne mogu naplatiti svoju robu ili da uđe u predstečajnu nagodbu. – Kontaktirao sam gospodina Filipovića i on nam je potvrdio da ništa ne bi trebalo ostati neplaćeno ili biti plaćeno u smanjenom iznosu. Očekujemo, da ćemo se uskoro naći i da ne bi trebalo biti problema s naplatom. Granolio je veliki igrač na tržištu i bilo kakav problem u isplati napravio bi nesagledive posljedice za poljoprivrednike i njihovu likvidnost, koja je ionako niska i stalno imaju problema s naplatom svojih roba – tvrdi Brlošić. Granolio je vodeći domaći proizvođač pšeničnog brašna i jedan od dobavljača Agrokora. Granolio je od Agrokora prije nekoliko godina kupio mlinarski biznis i tako postao važan igrač na tržištu pšenice i brašna, s udjelom od 20 posto na tržištu.
Problem seže u period mirne reintegracije kad su se srpske snage povlačile iz Hrvatske. Povlačenje nije bilo potpuno – snage su došle samo do Dunava i – ostale Hrvatska i Srbija mogle bi u jesen ponovno započeti razgovore o granici, doznajemo iz diplomatskih izvora. Iz MVP-a su nam pak potvrdili kako je započeo proces sastavljanja komisija za granice, što je potvrđeno i odlukom Vlade iz lipnja, a što je preduvjet nastavka razgovora. Signali iz Srbije da bi se ponovno mogli pokrenuti razgovori stigli su prije nekog vremena, što nam je ranije naznačila i ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović Burić.
Greška u argumentaciji
Srpska strana svoj je “poziv” javno poslala preko zamjenika ministra vanjskih poslova Gordana Aleksića koji je pak ustvrdio kako Vukovarska i Šarengradska ada pripadaju Srbiji jer granica s Hrvatskom ide sredinom Dunava, kao što je slučaj u razgraničenju Njemačke i Austrije. U tu tvrdnju nije teško na prvu povjerovati – zaista, međunarodno pravo kaže da, kada je rijeka granica, crta razgraničenja ide njezinom sredinom ili pak sredinom plovnog puta, osim ako se države drugačije ne dogovore. Međutim, tendenciozna greška u srpskoj argumentaciji jest ta da granica Hrvatske i Srbije – nije Dunav. Hrvatski stav u svim teritorijalnim sporovima je isti – republičke granice u SFRJ trenutkom osamostaljenja postale su međunarodne. Međunarodno pravo podržava taj stav, kao i zaključci Badinterove komisije. U bivšoj državi republičke granice nisu bile određene na terenu, već je državno zakonodavstvo upućivalo na republičko. A zakonodavstvo SR Hrvatske, kao i SR Srbije, ali i SR Slovenije jasno je kazalo kako “teritorij republike čine općine koje pak čine katastarske općine”. Princip katastra nije mogla zanemariti čak ni kompromitirana arbitraža sa Slovenijom. Zašto onda Srbija, uz Šarengradsku i Vukovarsku adu, svojata još neke ade i eksklave te područja oko Apatina i Sombora, pogotovo kad se zna da je s Hrvatskom 2001. potpisala Protokol o načelima za utvrđivanje granice u kojem je rečeno kako će se utvrditi precizan smjer protezanja postojeće granice prema katastru i relevantnoj dokumentaciji? Prema katastru, na lijevoj, “srpskoj” strani Dunava Hrvatska ima 11.500 hektara zemljišta, dok Srbija na desnoj, “hrvatskoj” strani ima 900 hektara. Problem seže u period mirne reintegracije kad su se srpske snage povlačile iz Hrvatske. Povlačenje nije bilo potpuno – snage su došle samo do Dunava i – ostale. Hrvatska svako malo diplomatskom notom obavještava Srbiju da drži hrvatski teritorij. Bilateralni razgovori o granici započeli su 2003. kad su osnovane i ekspertne skupine. Geodeti su uspoređivali srpski i hrvatski katastar počevši od tromeđe BiH, Hrvatske i Srbije. Poklapao se u potpunosti. Razlike su bile najviše 10-ak metara i bile su uzrokovane razlikama u detaljnosti karata. Granica je tako potvrđena do Bačke Palanke. No Srbija tu staje i odbija primjenjivati katastar te traži da granica ide sredinom Dunava, pozivajući se na privremenu i nikad zaživjelu te jednostrano donesenu odluku vojvođanske skupštine iz 1946. I tu nastaje zastoj. Prije godinu dana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i tada srpski premijer Aleksandar Vučić potpisali su deklaraciju u kojoj je jedna od točaka bila ta da se treba pristupiti pregovorima državnih komisija o određivanju granične crte na osnovi međunarodnog prava. Srpska je strana “ponudila” preko medija da se granica riješi bilateralno ili arbitražom. No za Hrvatsku arbitraža više nije opcija, doznaje se.
Pred međunarodni sud
– U načelu Hrvatska nije protiv arbitraža kao načina legitimnog rješavanja sporova, no, nažalost, pokazalo se kako se ona lako može kompromitirati i ne vidimo zašto bismo još jednom pokušali taj eksperiment. Nema zapreke da spor stavimo pred međunarodni sud koji ima bogatu praksu i ponavlja načelo da granice koja je postojala u trenutku raspada neke države postaje međunarodna granica – kaže naš izvor.