Za uspjeh srednjoškolaca obrazovni sustav zaslužan je koliko i HNL za Modrićev

Gotovo svake godine u ovo doba kada se naši najbolji srednjoškolci vraćaju s međunarodnih olimpijada iz fizike (IphO – International Physics Olimpiad) i matematike (IMO) svjedočimo medijskom pretjerivanju u nastojanju da se barem na neki način pokaže kako je naš obrazovni sustav dobar. Pri tome se činjenice glede uspjeha naših natjecatelja ne navode u potpunosti. Jest, i samo sudjelovanje i “hrvanje” s vršnjacima iz velikih zemalja izvrsnog školstva i znanosti na zahtjevnom i respektabilnom međunarodnom natjecanju je hvale vrijedno. Također, moramo biti svjesni da to nije zasluga našeg obrazovnog sustava, već je tu prvenstveno na djelu talent tih pojedinaca, ogroman rad, poticaj iz obitelji i zasluga tu i tamo pokojeg nastavnika koji je samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Za usporedbu, reći da je za uspjeh tih mladih zaslužan obrazovni sustav RH je isto kao reći da je za sportski uspjeh Luke Modrića zaslužna Hrvatska nogometna liga. Postoji tu još jedan ALI. Kako sam i sam prije gotovo 48 godina bio na dvije međunarodne srednjoškolske olimpijade iz fizike (IphO 1968. i IPhO 1969. u Budimpešti i Brnu) uz jednu pohvalu i jednu brončanu medalju, a jedan od mojih sinova je bio član hrvatske ekipe (IPhO 2013) u Kopenhagenu, znam da nismo iz fizike nikad osvojili zlato dok su zemlje poput Južne Koreje, Kanade, Kine, Japana itd. osvajale po pet zlatnih medalja i to na jednoj olimpijadi. Matematičari su nešto bolji pa tako imamo na IMO 2013. u Kolumbiji dva zlata. S obzirom na to da se brončana medalja dobiva za otprilike 60 posto riješenih zadataka, a zlatna za više od 90 posto, moram ustvrditi da nikad do sada ni u jednoj od ove dvije discipline nismo postigli uspjeh koji bi se i približno mogao mjeriti, primjerice, s uspjesima naših nogometaša. Razlog je što na razini obrazovnog sustava nema sustavnog rada s talentiranima i nema poželjne selekcije kao u zemljama koje postižu vrhunske rezultate na tim natjecanjima, ali i u znanosti, tehnologiji i gospodarstvu. I zato kad na javnoj televiziji čujem da naš natjecatelj na IPhO u Indoneziji čeka rezultate testa (u prilogu “iskusne” novinarke koja prati školstvo) uhvati me jad i depresija. Ponovno smo kao i na državnoj maturi u terminima testa kao da se radi o vozačkom ispitu. Ma ljudi moji, međunarodne olimpijade sastavljaju pravi znalci. One traju po dva-tri dana s pet do šest zadataka i to problemskih za koje sam siguran da ih ne bi riješio ni jedan naš dosadašnji ministar obrazovanja i znanosti.