Zašto Krstičević to nije radio Gotovini

Okako li je general Ante Gotovina grmio! Teško je povezati danas smirenog i duhovnog Gotovinu koji ne zna povisiti glas, s onim ljutitim koji je s gardom ratnog vođe u Kninu 6. kolovoza 1995. vikao na zapovjednike zbog kaosa na Južnom bojištu nakon uspješne operacije Oluja. “Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti! (...) Koga vi sramotite!? Sami sebe i one kojima zapovijedate i za koje odgovarate! (...) Je li kontaktiran župan, civilna zaštita, vatrogasci? (...) Što je sigurnost? Sigurnost mora biti organizirana! Vojna policija treba slušati! Ona je čuvar pravilnika Oružanih snaga!”, nizao je Gotovina dobrano izvrijeđavši časnike i njihovo ratništvo, tumačeći kako se ratnik dokazuje svaki dan iznova. Nije se ogradio kako su neki pošteđeni njegove kritike, niti je ikome palo na pamet štititi svoje vojnike i sebe, a kamo li usred ratne operacije podnositi ostavku zbog vojničke časti. Možda je Damir Krstičević smatrao da se njega i njegovih vojnika taj govor ne tiče, ali sve je vojnički otrpio ne dopustivši da njime ovlada ponos zapovjednika legendarne 4. gardijske brigade. Nije rekao kao neki dan, i nakon predsjedničina pojašnjenja kako nije mislila ništa loše o vojsci i Krstičeviću,

U sjeni fašističkog ispada potpredsjednika Sabora, nezapaženo je prošao primitivizam prema predsjednici države tog samozvanog “europejca”, a zapravo Balkanca

“znam što sam čuo” i “ne može mene nitko dirati”. Bilo je zapovjednika koji su pokušali Gotovini objasniti što su radili i da su izvršavali njegove zapovijedi, ali baš suprotno onome što Krstičević danas govori, ratnički instinkt nikome nije dopustio da se uvrijedi. Svi su razumjeli da to nije bio “govor omalovažavanja” već motivacijski vojnički govor. A što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović neki dan rekla? “Moje mišljenje je da je vojska mogla izići na teren i ranije jer iako nisu obučeni i opremljeni kao vatrogasci za gašenje požara ipak čini mi se da je opseg požara bio takav da je doista trebala svaka ruka”, pa se zahvalila građanima na pomoći u gašenju te se ogradila kako će se detaljnije očitovati nakon što dobije uvid ne terenu. Govorila je i o naučenoj lekciji, o tomu da tijela nadležna za urgentne situacije ne djeluju kao sustav silosa već u sinergiji. Dakle, riječ je o dobronamjernoj izjavi u kojoj nikoga posebno nije prozvala. Ponajmanje vojnike, koji se nisu mogli sami poslati na požarište već je netko o tomu trebao odlučiti, a prema članku 59. Zakona o obrani to je “Vlada na prijedlog ministra obrane”. Dakako, nakon što dobiju kvalitetne informacije s terena. Dakle, nije bilo mjesta da ministar obrane ističe “imam obvezu čuvati Hrvatsku vojsku” i “političari imaju odgovornost za izgovorenu riječ, a posebno prema vojsci”. Predsjednica nije prozvala vojsku već ministar uistinu izvrće njezine riječi pa je njegova kritika o odgovornosti političara za izgovorenu riječ zapravo uperena više prema njemu samom. Uostalom, koliko se puta i sama predsjednica zbog kojekakvih, nerijetko i neutemeljenih napada, mogla teatralno uvrijediti umjesto što je s političkim instinktom, kako kada, uzvratila ili prešutjela. Eto u sjeni fašističkog ispada Siniše Hajdaša Dončića na račun Zlatka Hasanbegovića, kao i ignoriranja totalitarizma Titova režima uz svesrdnu pomoć jednostrane novinarke N1 televizije, posve nezapaženo je prošao primitivizam potpredsjednika Hrvatskog sabora prema predsjednici. To što se ne slaže s njezinim političkim stavovima tom samozvanom “europejcu”, a zapravo teškom Balkancu, ne daje za pravo da pred feministički neosviještenom novinarkom dvaput predsjednicu oslovljava s Kolinda, dok je za premijera i ministra obrane koristio prezimena. Kad se ministar obrane kao politički izabrani dužnosnik stavlja na čelo oružanih snaga s instinktom ratnog zapovjednika onda mora imati na umu da je prema Ustavu od naroda izabrana predsjednica i vrhovna zapovjednica oružanih snaga. Ministar je mogao dati priliku predsjednici da naknadno dopuni svoju izjavu iz Salzburga, a tek u protivnom iznijeti činjenice iz kojih proizlazi da je njena izjava bila utemeljena na pogrešnim premisama. Za ostavku zbog benigne predsjedničine izjave nije bilo mjesta, kao ni za ispoljavanje ratničkog instinkta s pozicije ministra obrane. Osim ako Predsjednica i Vlada nisu u ratu. Inače, dobro je što se takvo propitivanje Krstičevićeve ćudi nije dogodilo u vrijeme Domovinskog rata jer tko zna gdje bi nas odvelo da je u ratnim okolnostima trebao uzeti odmor da bi za svoje vojnike i domovinu donio presudne odluke. Nadajmo se kako se u ovih tjedan dana dok ministar sređuje misli “u stalnom kontaktu s premijerom” prije nego što donose za njega osobno očito jednu od važnijih mirnodopskih odluka, neće dogoditi nešto što na toj poziciji iziskuje u emocionalnom i svakom drugom pogledu staloženog ministra obrane, nesklonog teatralnosti.

Predsjednica nije prozvala vojsku pa je ministra Krstičevićeva kritika o odgovornosti političara za izgovorenu riječ zapravo uperena više prema njemu samom. Uostalom, koliko se puta i sama predsjednica onda mogla teatralno uvrijediti umjesto što je s političkim instinktom, kako kada, uzvratila ili prešutjela