SVETI GRAL
MOĆNI KALEŽ TRAŽE PO ŠPANJOLSKOJ I DVORCIMA ENGLESKE
Status relikvije kaležu u Valenciji potvrdio je papa Benedikt XVI. za posjeta katedrali 2006. godine. Napravljen je u 1. st. pr. Krista Sveti gral fizike, sveti gral astronomije, sveti sral genetike... gotovo svakoga dana negdje se pojavi vijest kako je negdje postignuto do tog trenutka nezamislivo, nedostižno. Sveti gral jedan je od najtraženijih artefakata u povijesti. A kako i ne bi bio. Riječ je o posudi iz koje je Isus Krist pio na Posljednjoj večeri, a u koju je poslije Josip iz Arimateje prikupio njegovu krv nakon što je razapet. Sam izraz ‘gral’ potječe od kasnolatinskog izraza gradale ili gradalis što opet korijene vuče iz klasičnog latinskog krater što bi bilo jelo ili, ako se vodimo grčkim izrazom krater, što bi bila posuda za vino. Nedvojbena je religijska vrijednost grala, no uz njega se s vremenom razvijaju i brojni mitovi. Pogotovo je Sveti gral vezan za križare, ali i za kralja Artura i vitezove okruglog stola. Najstarije je sačuvano književno djelo ono Francuza Chrétiena de Troyesa koji je 1180. godine pisao, ali nije dovršio Parsifala. Izvor je za ovu priču francuski pisac pronašao u knjizi iz knjižnice svojeg mecene Filipa Flandrijskog.
Zeleno egipatsko staklo
Dvadesetak godina kasnije pojavljuje se i Parzival Wolframa von Eschenbacha, kako je tvrdio, iz istog izvora. I već ovdje dolazi do prve kontroverze – kod francuskog pisca radi se o posudi od zlata s dragim kamenjem, dok se kod njemačkog pisca govori tek o posudi od kamena. Ovdje se prvi put spominju i templari kao čuvari Grala. Znana je priča kako je grupica križara u temeljima Solomonova hrama pronašla neki sveti predmet, ili Zavjetni kovčeg ili Sveti gral, koji su zatim donijeli
u Europu i pohranili ga možda u crkvu u Rosslynu. Ipak, danas najpoznatiji kršćanski kontekst Sveti gral dobiva s francuskim piscem Robertom de Boronom koji je između 1191. i 1202. godine napisao poemu o Josipu iz Arimateje. Kasnije se iz te poeme razvija i priča o Galahadu kao najvećem vitezu svijeta i čuvaru Grala. Nekoliko je tradicija i mjesta koja se povezuju s kaležom s Posljednje večere. Jedino spominjanje kaleža u Svetoj zemlji je ono u vezi s hodočasnikom koji je posjetio crkvicu nedaleko od Jeruzalema te tamo vidio i dotaknuo limenu posudu s dvije ručke koju je, navodno, koristio Isus. Neki izvori bilježe i kako je kalež sveti Petar odnio u Rim gdje su ga pape tijekom dva stoljeća koristile kao vlastiti kalež. No, u 3. ga je stoljeću sveti Laurencije zbog progona kršćana odnosi u Španjolsku. Tamo je kalež četiri stoljeća kada ga kršćani ponovo sklanjaju pred nadirućim Maurima, prvo u neku pećinu u brdima, a zatim u samostan San Juan de la Pena. Zatim se nalazi u kapeli palače u Zaragozi, pa u Barcelonu da bi na kraju završio u katedrali u Valenciji. Status relikvije ovom je kaležu potvrdio i papa Benedikt XVI. za posjeta katedrali 2006. godine. Čak je i arheološki utvrđeno kako je posuda koja se štuje u Valenciji doista napravljena u 1. st. pr. Kr. u Siriji, dvije se slične posude nalaze i u Britanskom muzeju u Londonu, a zna se kako su u Jeruzalemu onog doba bile izuzetno popularne. Ipak, da je to baš ona posuda koja se spominje u kontekstu Krista i Josipa iz Arimateje, nemoguće je utvrditi. Kao ni za onu u Genovi koja je napravljena od zelenog egipatskog stakla, a potječe također iz rimskog doba. Jedino što se zna jest da su na Posljednjoj večeri korištene dvije posude, jedna u kojoj je stajalo vino te druga da bi se vino iz nje zagrabilo. Bilježimo uz Sveti gral i jednu od najvećih obmana 20. stoljeća. Stanoviti Pierre Plantard uspio je svojom pričom o tajnom društvu Sionski priorat do te mjere obmanuti javnost da ona povjeruje kako stara francuska dinastija Merovinga zapravo potječe izravno od Krista. U toj je priči Sveti gral zapravo utroba Marije Magdalene koja će dati Kristova potomka kao i krvno srodstvo sa samim Isusom. Sangreal tako nije Sveti gral, nego je – sveta krv! Priča se toliko bila uhvatila da je prihvaćena kao moguća, a na temelju nje napisan je i bestseler Sveta krv, sveti Gral 1982. godine. Tek će godinama kasnije Plantard, koji je i sam tvrdio kako je potomak Merovinga, priznati u jednom intervjuu kako je sve izmislio. Ali, neće tu priča stati.
Magične moći Grala
Fascinacija mogućim nastavkom Isusove loze Danu Brownu je donijela svjetsku slavu, a milijune širom svijeta potakla da posjete brojna mjesta koja se u knjizi i kasnije snimljenom filmu spominju. Normalno, nije Da Vincijev kod jedini film koji se obilato i isplativo koristi metodama Svetoga grala. Susrećemo mističnu posudu i u filmu o Indiani Jonesu, U potrazi za izgubljenim kovčegom, koji također traga za Gralom. A u
Nacistički vođa SS-a H. Himmler vjerovao je da je Isus bio arijevskog podrijetla
tome se nadmeće s – nacistima. Ovdje priča nije sasvim izmišljena. Heinrich Himmler, vođa SS-a, doista je gotovo do opsjednutosti gajio zanimanje za Sveti gral. Kao i za okultizam. Recimo, Himmler je vjerovao kako je Isus arijevskog porijekla, a da Gral ima magične moći. Ako ga se domogne, postat će nepobjedivim. I tako nije štedio ni vremena ni novca, istraživao je svaku i najmanje poznatu legendu o ovoj relikviji. Stigao je jednom prilikom i sam u znameniti samostan Montserrat pokraj Barcelone gdje se vjerovalo da bi i Gral mogao biti. Španjolski je pisac Montserrat Rico Gongora opisao taj dolazak kao mučno iskustvo za redovnike koji su se odjednom našli okruženi plavokosim stražarima. Katolička crkva u Njemačkoj već je pretrpjela ozbiljne javne napade samog Himmlera, samostan je za njega bio tek objekt iz Wagnerove opere Parsifal u kojoj se spominje kako bi Sveti gral mogao biti u lijepom dvorcu Montsalvat u Pirenejima. Jednog je istraživača Himmlerova opsesija stajala i glave. Otto Rahn bio je još kao mladić prihvatio teoriju svojeg sveučilišnog profesora prema kojoj su Sveti gral čuvali katari u dvorcu Montsegur na jugu Francuske, također u Pirenejima. O tome je Rahn napisao dvije knjige koje su zapele za oko i šefu SS-a. Odmah je unovačio istraživača, obilato financirao njegove pohode, od kojih na kraju nije ispalo ništa. A i nije to bilo neko presretno partnerstvo. Rahn nije krio svoju homoseksualnost, a često se kretao i u antinacističkim krugovima. Za ‘nagradu’ nakon neuspješnog istraživanja, ali i za pijanstvo tijekom kojeg je bilo i opscenosti, Himmler ga šalje u koncentracijski logor Dachau kao stražara. Rahn napušta SS 1939., no to ne znači puno. Uskoro dolazi pod pritisak Gestapa koji mu čak nudi opciju samoubojstva. Rahn nestaje, a tijelo mu nalaze na padinama tirolski planina nedaleko austrijskog od mjesta Soll. Službeno je smrt prijavljena kao samoubojstvo.