Bivši gradonačelnik, bivši predsjednik i bivši diplomat – zajedno do Neuma
Tek što su u rujnu 2001. godine srušeni njujorški “Blizanci”, a Alija Izetbegović odmah zatim (u listopadu) dao je ostavku na sve političke funkcije, krajem travnja i početkom svibnja 2002. godine međunarodne vojne snage (SFOR) pronašle su 120 tona minobacačkih i drugih projektila uskladištenih i sakrivenih u istočnom dijelu Mostara. Vrag je odnio šalu, pa se ratni gradonačelnik (dijela) Mostara i većinski vlasnik “istočne obale” Safet Oručević okrenuo “mirotvorstvu” i “antifašizmu”. Uz ostalo, osnovao je i “Centar za mir i multietničku suradnju”, čiji je “zadatak” (piše na njihovoj web stranici) – “spriječiti da se zaboravi zlo kroz koje su prošli građani Mostara i Hercegovine”. To je zapravo institucionalizacija parole “Don’t forget ‘93” ispisane na kamenu postavljenom pokraj starog mosta, koja je vremenom postala mobilizacijska točka i prijetnja. Taj i takav “Centar” okuplja i nagrađuje “prijatelje Bosne i Mostara” različitim nagradama pa i onom nazvanom “mimar mira” što bi prevedeno s turskog značilo graditelj mira. Zašto je ime nagrade na turskom – to je već složenija priča, ali je zato definicija “građana” jednostavna i svodi se uglavnom na Oručevićeve bivše i sadašnje podanike. Nije nikakva novina (u Mostaru) predstavljati dio zajednice kao cjelinu i nametati partikularno kao univerzalno. Odavno ta praksa funkcionira. Za njezino razumijevanje valja napomenuti da se Oručević predstavlja dosljednim titoističkim “antifašistom”. To je ona vrsta “antifašizma” kakvu su svojevremeno među ostalima promovirali oficiri JNA Ratko Mladić i Veselin Šljivančanin (u Kijevu i u Vukovaru). Zato nije ni čudo što je u ljeto 1993. godine Oručević zajedno s bivšim oficirom JNA i generalom Armije BiH Arifom Pašalićem dogovarao s Mladićem “zajednički izlazak na Neretvu i sve do Neuma” kao i stvaranje “srpsko-muslimanske hercegovačke regije”, uz tvrdnju da Muslimani u Mostaru “sa Srbima mogu i hoće da žive, a s Hrvatima ne mogu i neće.” Oručević, odnosno muslimansko političko i vojno vodstvo, mjesecima su plaćali Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u Mostaru. Navodno su Srbi povremeno tukli i više nego je bilo plaćeno uz opasku da “oni časte” – valjda u ime “antifašizma” te bratstva i jedinstva “naših naroda”. Sve je to opisano u knjizi Šefke Hodžića “Operacija Jesen 94.” objavljenoj u Sarajevu 2007. godine, kao i u tekstu protojereja Alekse Zubca objavljenom u časopisu “Vidoslov” broj 3. iz 1994. godine. A gdje god je prisutna boljševičko-jugoslavenska verzija “antifašizma”, tu je i “počasni” i “doživotni” Stipe Mesić, “prijatelj Bosne”. Taj ne propušta ni jednu priliku sjesti na stolicu u prvom redu, isturiti prsa za još jednu medaljicu, stati za govornicu i izliti bujicu mržnje i žuči po Hrvatima u Hercegovini (i Bosni). Bez obzira radi li se o ratnim, poratnim ili aktualnim temama. No, njegova su lupetanja poznata pa na njih ne vrijedi gubiti vrijeme ni prostor. Kad nije s Mladićem, neće Oručević ni s Mesićem stići do Neuma. Ipak, prava zvijezda ovogodišnje sesije istočno mostarskog mirotvorstva bivši je američki diplomat i Clintonov specijalni izaslanik Robert Gelbard za koga je smišljena i pripremljena nagrada “Mostar Peace Connection”. U televizijskom intervjuu Gelbard je potvrdio da institucije BiH ne funkcioniraju, da BiH zaostaje te da nema uvjeta za ozbiljnije investicije. Zanimljivo je vidjeti kako Gelbard zamišlja to “ozbiljno investiranje” u BiH. Naime, on objašnjava da investitori žele pravnu sigurnost pa to potkrjepljuje i primjerom: “Ako potpišu ugovor na 30 godina za neku koncesiju za vađenje nekih ruda, oni moraju znati da će moći ostvariti svoja prava”. Tko ne bi poželio takve “investitore” i nova radna mjesta u rudnicima!? Sretna je zemlja Bosna a bome i Hercegovina s takvim prijateljima i investitorima koji bi rado uzeli rude i prirodna bogatstva pod koncesiju i to najmanje na 30 godina. Spremaj lopatu za novi svjetski rekord “Alija Sirotanoviću”, imaju oni iskustva s koncesijama diljem svijeta. Specijalni prijatelj Gelbard pokazao je oduševljenje Safetom Oručevićem kojega poznaje još iz (po)ratnih dana, pohvalio je Aleksandra Vučića s kojim privatno večerava, ali je s tugom u srcu iskazao “razočaranje” hrvatskim
Nakon što je reako da BiH nema uvjeta za ozbiljnije investicije Gelbard je pozvao na zaborav uvreda u Vukovaru, Srebrenici...