Temelj za operaciju Oluja i zadivljujuću pobjedu bile su doktrina i strukturalna unapređenja koje je Hrvatska vojska provela od 1993. godine
Američke su tajne službe s hrvatskima razmjenjivale podatke u akciji Oluja te preko svojih špijunskih letjelica pratile tijek akcije Kako vrijeme protječe, posebice u zadnjih nekoliko godina sve je više deklasificiranih dokumenata stranih tajnih službi, a koji se odnose na Domovinski rat. Posebno su zanimljivi dokumenti CIA-e, središnje vanjske tajne službe SAD-a, oni iz vremena administracije Billa Clintona. Još je uvijek riječ o “općenitim” izvješćima, no dovoljnim da bi se od njih napravile i knjige. Jedna od knjiga koje su nastale na osnovi izvješća agenata CIA-e s terena i ratišta u Hrvatskoj i BiH, ali i s drugih ratišta bivše Jugoslavije zove se “Balkan Battleground” (Balkansko bojište). Autori su dvojica analitičara CIA-e koji su izdali knjigu na gotovo 1000 stranica i koja uglavnom služi zainteresiranim američkim studentima kao orijentacijska knjiga za vojnu povijest ratova na našim prostorima 90-ih godina prošlog stoljeća. Jedan dio knjige odnosi se i na pripremu, kao i provedbu najznačajnije oslobodilačke vojne akcije hrvatskih Oružanih snaga, HV-a i jedinica MUP-a, a tekstovi donose vrlo detaljne opise događaja, s podacima o vojnim jedinicama, brojnosti, rasporedu snaga Hrvata i pobunjenih Srba, kao i određeni politički kontekst zbivanja. Iz načina kako su rađena izvješća potpuno je razvidno da su agenti CIA-e ta izvješća radili u stvarnom vremenu i terenu. Što znači da su bili u bliskoj suradnji s hrvatskim vojnim snagama, jer drukčije ne bi mogli imati tako detaljnu sliku provođenja operacija. Agenti CIA-e su na ovom terenu bili, međutim, sve vrijeme rata, a zanimljivo je da su još na početku vojnih sukoba, 1991. pisali kako su Hrvati pretrpjeli ozbiljne gubitke zbog nedostatka obučenih ljudi za vođenje i zapovijedanje. Pišu da u većim vojnim formacijama vojnici još i imaju neku obuku, no nikakvu u manjim formacijama. Svejedno, pišu o visokoj motiviranosti za borbu te zaključuju “da bi u borbi jedan na jedan sigurno bili pobjednici”. Zanimljivo je to što su svi obavještajni podaci upućivali na to da su Hrvati, iako neobučeni za ratovanje, iskazivali visoku motiviranost za borbu te da bi u borbi jedan-na-jedan sigurno bili pobjednici. Kako je rat odmicao, veze Hrvata s dvije američke obavještajne službe, CIA-om i vojnom DIAom sve su jače i prisutnije. Jake su bile osobito sa zapovjednicima HV-a, osobito s generalom
Dr. Franjo Tuđman definitivno je donio odluku da Oluja počne ujutro 4. kolovoza. Dva dana ranije na Brijunima mu je američki veleposlanik Peter Galbraith prenio stav predsjednika SAD-a Billa Clintona o važnosti suradnje bosanskih Hrvata i Muslimana. Tuđman je Galbraithu rekao da se “više ne može dopustiti srpsko izigravanje RH” O događaju koji je prethodio akciji Hrvatska vojska tada je razvila sposobnost vođenja probojne operacije visokog tempa i mogućnost hitre penetracije u dubinu neprijateljske obrane
Antom Gotovinom, koje, kao je već prije bilo objavljivano, sežu u 1993., kada je Gotovina zapovijedao operacijom “Maslenica”. Tu suradnju Amerikanaca i Hrvata valja staviti u kontekst zbivanja, gdje se onda vidi zajednički interes, a to je sprečavanje daljnje eskalacije, te savezništvo oko zaustavljanja genocida, posebno nakon Srebrenice (sudbina bihaćke enklave). O kakvoj se razini suradnje radi, vidi se i po već povijesnoj fotografiji iz Gotovinina albuma, gdje su uoči Oluje na Dinaru helikopterom HV-a na položaj stigli Gotovina, praćen dvojicom najviših vojnih operativaca SAD-a, Richardom Herrickom, vojnim atašeom (poslije visokokotirajućim šefom u CIA-i) te šefom vojne obavještajne službe SAD-a, Ivanom Šarcem.
Bespilotne letjelice
Godinama nakon završetka rata, prije otprilike 15-ak godina, poznati američki novinar Roy Gutman (Newsweek) pisao je kako je i tijekom operacije Oluja hrvatski general Ante Gotovina imao informacije o grupiranju srpskih snaga, te ih je dobivao od CIA-e. Hrvatski će izvori, pak ovu tvrdnju “uravnotežiti” i kazati ono najbliže istini, a to je da su američke tajne službe s hrvatskim službama razmjenjivale podatke u akciji Oluja te da su preko svojih špijunskih letjelica pratile tijek akcije, kao i zbivanja nakon operacije. Treba kazati da je i HV imao svoje bespilotne letjelice, a logično bi bilo da su i ti podaci bili razmjenjivani sa saveznikom, što SAD tada sigurno jest. Gutman je pisao kako su te “tajne misije nastavljene još mjesecima, dugo nakon što su hrvatske snage protjerale Srbe u susjednu BiH”. Prenosi i zaključak hrvatske strane da su one bile presudne za uspjeh operacije Oluja. Dodaje i kako nitko iz CIA-e nije uočio bilo kakav problem oko ratnih zločina, a citira i tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Zagrebu, Petera Galbraitha da je srpsko stanovništvo izbjeglo prije dolaska HV-a, što onda i potkopava navode iz haaške optužnice da je “kumulativni učinak” operacije HV-a vodio prema “masovnom iseljavanju” Srba. Nakon dugotrajnog suđenja hrvatskim generalima u Haagu, oslobađajuće su presude potvrdile i ove prethodne obavještajne nalaze američkih tajnih službi oko nevinosti naših generala. U spomenutoj opsežnoj knjizi “Balkansko bojište”, autori iz CIA-e analiziraju i tvrdnje srpske strane o tome kako su Hrvati imali presudnu američku pomoć. Cijeli je taj odjeljak uistinu zanimljiv i važan, pa da vidimo što to CIA-ini analitičari vide i zaključuju s terena. “Legende i mitovi oko pobjede Hrvata nad vojskom srpske krajine počeli su gotovo istodobno nakon što je VSK bio uništen munjevitom hrvatskom operacijom. Mnogi su tvrdili kako su bivši časnici vojske SAD-a trenirali Hrvatsku vojsku ili da je NATO podupro hrvatsku ofenzivu. Sljedeća priča bila je da je Miloševićeva namjera kada je poslao generala Mrkšića u VSK bila priprema povlačenja vojske i naroda i da se VSK nije stvarno borio, nego se jednostavno povlačio brzinom kojom su Hrvati nadirali.
Ključni potez na Dinari
Nijedna od ovih priča nije istinita, bez obzira na aktualne stavove bivših generala VSK da je Beograd prodao Republiku srpsku krajinu. Zadivljujuća pobjeda HV-a počiva na kombinaciji poboljšanja u strukturi vojnih snaga i doktrine provedenih prije operacije i koja su zaslužna za proboj srpskih pozicija koje su HV-u i V. korpusu Armije BiH omogućile poraz obrane VSK. Temelj za operaciju Oluja bile su doktrina i strukturalna unapređenja koja je HV proveo od 1993. godine. Ta profesionalna unapređenja povećala su sposobnost HV-a da planira i organizira operacije impresivne magnitude i kompleksnosti i da razvije sposobnost vođenja probojne operacije visokog tempa i da može hitro penetrirati u dubinu neprijateljske obrane. Bez ovih unapređenja, HV ne bi bio sposoban poduzeti Oluju na način na koji ga je proveo. No, sama doktrina nije donijela pobjedu u ratu, nego njezino vjerno provođenje na bojišnici. HV nije svugdje i odmah bio uspješan u planiranim napadima za Oluju. Prije će biti da je HV bio uspješan u probojima na ključnim sektorima čemu je pridonio i raspad zapovjednog i operativnog sustava VSK, što je podrovalo njihov obrambeni sustav u cijelosti i uzrokovao njegov pad. Prva od vidljivih i ključnih pojedinačnih akcija bila je dugoročni napredak HV-a kroz planinu Dinara i dolinu Livna i koja im je dala odličnu odskočnu poziciju za brzi, izravni udar na Knin i čime su bajpasirane glavne snage VSK obrane pozicionirane južno od grada. Pojava snaga HV-a u operaciji Ljeto 95. u Bosanskom Grahovu efikasno je začepila nadu Knina i prije nego je Oluja pokrenuta. Brzi proboj snaga MUP-a prema Gračacu tijekom Oluje stvorila je HV-u taktičku poziciju koja je osiguravala poraz VII. korpusa VSK i prije nego što se većina Nastavak na sljedećoj stranici
Legende i mitovi počeli su nakon što je VSK bio uništen munjevitom hrvatskom operacijom: da su bivši časnici vojske SAD-a trenirali HV ili da je NATO podupro hrvatsku ofenzivu