Ruski rulet Angele Merkel
Novi paket sankcija Moskvi, koji je prošlog tjedna izglasao američki Kongres, predsjednik Trump potpisao je uz primjedbu da nisu bez “značajnih manjkavosti”. Ta je primjedba mnogima zaparala uši, naročito onima koji su još uvijek opijeni šovinističkom mantrom američke ljevice kako je američki predsjednik “ruski čovjek”. Donesene, čini se, kako bi provjerile Trumpovo domoljublje, izglasavanje ovih sankcija bit će mu pomoć da se konačno oslobodi tih objeda o povezanosti njegove kampanje s “ruskim hakerima” i Putinom. Kako netko tko stavlja svoj potpis na sankcije Rusiji, prema kojima su one koje su uveli Obama i EU dječja igra, može biti ruski igrač? Ako bismo tražili ne samo marketinški nego i realpolitički smisao Trumpove izjave, on svakako nije htio reći tek da nove sankcije nisu dovoljno snažne – jesu, i značajno će pogoditi rusku ekonomiju, kojoj se već predviđa pad od oko 1% BDP-a – već da trebaju biti preciznije i obuhvatnije. To znači da one trebaju pogađati ruski energetski sektor, što je polje koje Trumpa tu najviše zanima, ali i ne samo Rusiju već i one koji, dobro skriveni iza kritike ruske aneksije Krima i niskih demokratskih standarda u Rusiji, iza leđa s njima zbrajaju profit od monopola nad distribucijom plina na europskom tržištu. Rusija je ovdje, dakle, za Trumpa samo sredstvo; cilj je pogoditi najbogatije svjetsko tržište energenata. Radi se, prije svega, o europskim tvrtkama koje surađuju s Rusijom, a ove sankcije će ponajprije pogoditi njemačku industriju, kao i veliki projekt izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2. Otuda iz Berlina i Bruxellesa već stižu nervozne reakcije, pa čak i prijetnje eventualnim sankcijama koje bi EU uvela SAD-u. Nove američke sankcije istjerale su iz zavjetrine antiruske retorike europske globaliste i prokazale njihovu dvogubu političku igru s Rusima. Zanimljivo je primijetiti kako Trump sada suočava sa samim sobom tu staru globalističku retoriku. Dok je Obama uvodio sankcije koje nisu bitno naštetile Rusiji i bile selektivne, sve je bilo u redu: nadimale su se grudi od demokratskih fraza usmjerenih prema Putinu, dok se s njim i dalje surađivalo. Sada kad je posrijedi ozbiljan slučaj, karte se otvaraju i zvoni se na uzbunu. Tu europsku hipokriziju možda najbolje ilustrira politika prema Ukrajini:
Otkako je posinio Macrona, Trumpu su i u EU akcije naglo porasle, jer sad, pored zemalja Višegradske skupine, ima Francusku na svojoj strani
s jedne strane se Ukrajince zvalo u EU, čime su ih gurnuli u otvoren sukob s Rusima, da bi, na kraju, ostavili Ukrajinu bez plinovoda, i, naravno, daleko od EU. No, ta ukrajinska ratna igra se Nijemcima isplatila jer je dala na cijeni gradnji njihova plinovoda na Baltiku. Treba li spominjati kako naročito cinično u ovom kontekstu zvuči okolnost da su Rusija i Njemačka glavni garanti provođenja sporazuma iz Minska? To su garancije da će sukob u Ukrajini deeskalirati onog trenutka kada bude izgrađen Sjeverni tok 2. Tako vidimo da je antiruska retorika kojom su se koristili europski dušobrižnici na “istočnoj fronti”, bila u potpunosti u službi neometanoga provođenja njemačko-ruskog projekta ostvarivanja monopola na europskom tržištu energenata. Ovim sankcijama Rusiji Trump ponovno miješa geopolitičke karte koje su podijelili globalisti i Europa postaje pravo bojno polje novog energetskog hladnog rata. Slatka je ironija da Trump za tu strategiju okreće retoriku globalista protiv njih samih, čime potvrđuje onu staru – kad dvoje govore isto, nije isto. Za Hrvatsku je to novo miješanje karata, koje treba zatvoriti projekt Sjeverni tok 2, sjajna vijest. Instantna je to potvrda Trumpovih obećanja danih predsjednici Grabar-Kitarović na nedavnom summitu u Varšavi da će Amerika snažno podržati izgradnju alternativne energetske mreže u srednjoj Europi, u kojoj LNG terminal na Krku treba biti jedna od glavnih spojnica. Ovim potezom je tom projektu vrijednost izuzetno porasla, a na političarima je da njegovu izgradnju tretiraju kao nacionalni prioritet. Oklijevanje poduprto mudrošću da Trump još uvijek nije pouzdan igrač na koga se u budućnosti može i smije osloniti, može nas skupo koštati. Otkako je posinio francuskoga predsjednika Macrona, njemu su i u EU akcije naglo porasle jer sad, osim zemalja Višegradske skupine, ima Francusku na svojoj strani, koja je procijenila da svoje interese može ostvariti samo jačom suradnjom s Amerikom. Jaz između Francuske i Njemačke dodatno će, po svemu sudeći, pojačati Italija, koja je dosad trpjela udarce europske ekonomske i imigracijske politike. Oslanjati se u ovim okolnostima na Njemačku i politiku kancelarke Merkel, može još samo značiti upustiti se s njom u opasnu igru ruskog ruleta s predvidivim ishodom.