Vučićevo zabijanje glave u pijesak
Predsjednik Srbije pozvao je svoje sunarodnjake na unutarnji dijalog o Kosovu, ustvrdivši da je vrijeme da srpski narod prestane zabijati glavu u pijesak. Ali, da bi gradio iskrene dobrosusjedske odnose i prema Hrvatskoj, ne samo prema Kosovu, Vučić treba
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić započeo je svoj mandat jednim zapravo povijesnim pozivom. Barem po ambicioznosti, a vrijeme će pokazati je li ta gesta povijesna i po uspješnoj provedbi. Vučić je, naime, pozvao Srbe da prestanu zabijati glavu u pijesak. Izrekao je to u kontekstu Kosova, pozivajući Srbe na unutarnji dijalog u kojem bi Srbi trebali “pokušati biti realni, (...) da ne čekamo da će nam u ruke doći i ono što smo odavno izgubili”. “Vrijeme je da, kao narod, prestanemo kao noj zabijati glavu u pijesak”, napisao je Vučić u tom autorskom tekstu za dnevni list Blic, objavljenom prije dva tjedna. Ali, Vučić bi trebao tu svoju misao primijeniti ne samo u kontekstu Kosova, nego i u kontekstu akcije Oluja. I ove godine, na 22. obljetnicu vojno-redarstvene akcije kojom je Hrvatska oslobodila najveći dio svog dotad okupiranog teritorija, Vučić je bio taj koji je zapravo predvodio svoj narod u zabijanju glave u pijesak pred činjenicom da sama ta akcija, i pravo Hrvatske na oslobađanje svog teritorija, nisu ni na koji način sporni. Kao što je, uostalom, potvrdila i pravomoćna presuda tribunala
Izazov hrvatskog vodstva je kako jedan kompliciran odnos, kontaminiran Vučićevom nečistom prošlošću, pretvoriti u radni odnos
u Haagu. Kao što na to podsjeća i američki ministar obrane Jim Mattis kad kaže da je Oluja primjer uspješne vojne operacije. Da, pojedinačni zločini su se dogodili tijekom i nakon završetka vojnih operacija u Oluji. I ti zločini, ma koliko dio hrvatskog društva želio šutjeti o tome, nisu dovoljno istraženi niti su počinitelji dovoljno kažnjeni, što znači da Hrvatska treba učiniti više i bolje u tom pogledu. Ali ti zločini nisu, kako je potvrdio i Haaški sud u presudi koju Vučić i Srbija pokušavaju ignorirati, bili dio nikakvog udruženog zločinačkog pothvata, nikakvog plana o etničkom čišćenju Srba iz Hrvatske. Da, dogodio se egzodus hrvatskih Srba, ali današnji predsjednik Srbije Vučić je posljednji koji bi smio zabijati glavu u pijesak pred činjenicama koje objašnjavaju kako se taj egzodus dogodio. Jer, Vučić je osobno potpirivao taj egzodus. Kao mladi Šešeljev radikal on je 1995., uoči Oluje, na skupu u Glini obećavao hrvatskim Srbima da “nikad Banija neće biti Hrvatska”. “Živjet ćete u Velikoj Srbiji”, govorio je. Može li Vučić danas iskreno i uvjerljivo tvrditi da ljudi nisu bili motivirani na odlazak sa svojih ognjišta upravo ovakvim uvjeravanjima gostujućih beogradskih (poput Vučića) i svojih lokalnih političara (poput Mile Martića, koji je, uostalom, prvog dana Oluje izdao naredbu o evakuaciji civilnog stanovništva)? Današnji predsjednik Srbije naprosto ima nečistu savjest da bi davao svoja, ne samo sudski nepotvrđena nego sudski opovrgnuta, tumačenja onoga što se dogodilo u Oluji. Izazov aktualnog vodstva hrvatske države je kako taj realno kompliciran odnos, kontaminiran Vučićevom nečistom prošlošću, pretvoriti u radni odnos s apsolutnim vladarom susjedne države, odnos fokusiran na bolje danas i bolje sutra, a ne na vraćanje u prošlost. Idealno bi bilo da današnji Vučić prestane zabijati glavu u pijesak pred glinskim Vučićem. Ali, ton i smjer koji su predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i tada još premijer Aleksandar Vučić zadali potpisivanjem Subotičke deklaracije u lipnju 2016. nisu išli prema tom idealnom scenariju. Dio koreografije koju su Grabar-Kitarović i Vučić tada smislili za svoju deklaraciju uključivao je i TV-intervjue, ali ni u tom detalju nije iskorištena prilika da se, pred kamerama HTV-a, Vučića suoči s kritičkim pitanjima o njegovoj glinskoj i sličnim epizodama. Vučić je na HTV-u, umjesto “hard talk” razgovora, imao jednako benevolentan tretman kao na svom omiljenom Pink TV-u u Srbiji: “Jeste li ponosni na Vaš politički i ratni put”, bilo je najkritičkije pitanje koje je HTV uspio smisliti. “Išao sam i govorio sve ono što sam mislio u tom trenu. Ne mogu tvrditi je li uvijek sve bilo najispravnije, ali sam uvijek bio uz svoj narod”, odgovorio je Vučić. Problem sa srpskim zabijanjem glave u pijesak po pitanju Oluje jest upravo u tome što se nekadašnje tvrdnje, da dio međunarodno priznatog teritorija RH nije Hrvatska nego Velika Srbija, i danas nastoji prezentirati kao nešto čime se političar iz Beograda svrstava uz svoj narod, a ne nešto čime je političar iz Beograda zapravo gurao hrvatske Srbe u nesreću i propast. Vučić jednostavno mora biti suočen s kritičkim pitanjima na tu temu. Mora “raščistiti zrak” prije nego što zaista dođe u poziciju da uime Srbije, čiji je trenutno predsjednik, gradi iskrene i održive dobrosusjedske odnose s Hrvatskom, čiju je okupaciju aktivno zagovarao i podržavao.