Šampion turizma
Zadar pobjednik ovogodišnje Večernjakove turističke patrole
Davno su krenule feštice petkom, Noć punog miseca, skok s rive... Možda je titula mogla i ranije, ali sad je pravi trenutak jer ovdje se čovjek ne osjeća strancem
Zadar je Večernjakov šampion turizma! Je li nagrada trebala doći prije, možda i jest, no ova je godina pravi trenutak. Zašto? Tamo je još uvijek turizam onakav kakvim ga poznajemo. Konačno, ovdje se čovjek ne osjeća – strancem. I mi domaći boravak ovdje još si uvijek možemo priuštiti. Evo primjera domaćeg turista. Korčula. Recepcija hotela. Nema klime, a recepcionar, onako s ručnikom oko vrata, dočekuje goste. Kao da smo u 80-ima. Tako hotelske sobe i izgledaju. Čekaju preuređenje. A on mokar, umoran, u znojem namočenoj bijeloj košulji. Spas mu donosi tek mali ventilator, koji mu taj uzavreli zrak puše direktno u lice. – Dečki, bok, evo pasoša, došao sam se prijaviti u sobu – kažem njemu i kolegi.
Gledaju me u čudu, kao duha
– Hello, hello! How are you? – odgovara mi Korčulanin s ručnikom. – Dečki, putovnica je hrvatska – govorim im objašnjavajući na hrvatskom da nisam stranac. – Yes, yes. Your room is... – govori recepcioner. – Dečki, nisam stranac, domaći sam. Tu stanu. Pa me gledaju u čudu. Kao duha. Pognuli glave, onako preko pulta, samo što me ne počnu pipati po ramenima i glavi, da vide jesam li zaista ispred njih ili sam prikaza... Fatamorgana, od vrućine. Eto, tako je to na obali. Nama domaćima sve je to postalo preskupo. Teško je pratiti cijene. Još po restoranima i kafićima čovjek bi se snašao. Ili u dućanu, ali cijene smještaja otišle su u nebo. Ne tako davno, u tada najboljem hotelu na obali, tek otvorenoj riječkoj Bonaviji, cijena sobe bila je 1000 kuna. Za jednu noć. Tu smo mi domaći padali u nesvijest. Danas je to svakodnevica. I to ne u nekakvim hotelima s pet zvjezdica poput spomenute Bonavije, već na mjestima koja, eto, neka nemaju ni klima-uređaj. I to si mi domaći teško možemo priuštiti. Još na jednu noć nekako, ali baš na sedam dana... Teško. Postali smo, dakle, stranci u vlastitim hotelima na obali. Doslovce. Dubrovnik je tu primjer. Stranci. Južna Koreja, Amerika, ma čak sam sreo i djevojku iz – Zimbabvea! U hotelima mi domaći nemamo što tražiti. Opet sobe bez klima-uređaja, cijena više od 700 kuna za noć. Ili Rovinj. Vrhunski hoteli, elitni turizam, sigurno naj-
modernije mjesto na obali. Tamo je stvarno lijepo. Ali opet – cijena smještaja. Za domaće vrlo visoka, za mnoge i nedostižna. Ne zaboravimo, plaće su nam u međuvremenu ostale – iste. Rijetkima su rasle, dapače.
Kumova vikendica za nas
I tu se priča vraća na Zadar. Ovdje su ipak ostali na tlu. Večeras, u najmodernijem hostelu na obali, koji ima sobe ljepše nego većina naših hotela, po glavi – nešto više od 400 kuna noć. Moderno, velika ogledala, kroz prozor samo što ne možeš dotaknuti sv. Donat. Hoćeš prespavati u sobi s drugima? Od 200 kuna po noći, možda i niže... Hotel Kolovare? 600 kuna po glavi. Moderan, preuređen. No lako za hotele, ionako se mi domaći snalazimo po apartmanima, vikendicama i kumovoj kući, gdje svako ima svoj tjedan. Problem je na obali postala – gužva. Nevjerojatno je, pazite, 100 milijuna noćenja. Rekordi padaju iz godine u godinu. Turista je sve više. A mi želimo – odmor. Mir, pobjeći od svega. I onda uletiš u gužvu kao da si na koncertu The Rolling Stonesa. Ili dočeku pape. U Zadru ti još uvijek nitko ne stoji na glavi. Evo primjera. Večernja šetnja. Piće kod pet bunara. Sjediš ispod Rimskog stupa, koji je u srednjem vijeku služio kao stup srama. Piješ pivo. 20 kuna. Stotinu metara dalje – izložba Marca Chagalla. Ulaznica 70 kuna, a u muzeju si sam. Pazite, sam! Srećem samo dvije djevojke na izlasku... Pogledaš izložbu na miru, nastavljaš šetnju. Mjesta u kafićima i restoranima u Varoši ima. Podsjećaju ove ulice na to kako je Dubrovnik izgledao prije deset ili petnaest godina. Mirno, tiho, mali restorani, iz kojih se čuje smijeh. Turizam kakav pamtimo. Lijepo, ugodno, večer. Odmor koji će čovjek pamtiti. Na Narodnom trgu koncert. U kafiću Borgu mirno, domaći se okupljaju. Opet se čuje smijeh. Veselje. Grad živi. Pomalo, ali bez stresa. Pa i gužve su smanjili, preselili dio trajektnog prometa u luku Gaženica. A najveći adut za turista je što ne treba na plažu. Uzmeš lijepo ručnik, prođeš kraj sv. Donata, dođeš do rive i – hop. U moru si. Čisto, lijepo, pristupačno. Zadar je danas mjesto koje je još rijetko – naše. Domaće. Tu nisi stranac. I možeš si priuštiti. To tražimo. Mjesto za odmor. Uostalom, izložbe u rangu Chagalla nijedan grad na našoj obali nema. Sadržaj je tu. Tko želi mir, naći će ga, tko želi akciju, pronaći će je. Zadar je uskočio na turistički val. I najvažnije – zadržao svoj duh. Sjetite se što se dogodilo Hvaru, Novalji, odnedavno i Dubrovniku. Izgubili su u toj gužvi sami sebe. Treba se snaći. Zadar tu penetraciju turističkog egzistencijalizma, po paroli ‘što više ljudi, što više brzog novca’, još nekako drži pod uzdama.