Moj Leone ne pjeva, nisam se usudio pustiti glas
Plašio se uloge kojom su velikani glumišta ostavili veliki trag u kulturi, ali u Dubrovniku je zaradio najjači pljesak
Splitski glumac o tome kako je probio led s Krležom u predstavi “Gospoda Glembajevi” i o buci turizma koja kulturu tjera iz Grada
Glumac splitskog HNK Mijo Jurišić zabljesnuo je u prvoj dramskoj premijeri Dubrovačkih ljetnih igara ulogom Krležina Leonea Glembaya. Na premijeri je dobio uvjerljivo najjači pljesak. Popričali smo, a zanimalo nas je i je li se prije Leonea susreo s kojim od Krležinih likova?
Tek sada razumijem Krležu
– Ne. Susreo se jesam s Krležom samo na prijamnom na Akademiju, što je bilo daleko ispod mog shvaćanja lika i djela tog čovjeka. To su više bile napamet govorene rečenice, nisam razumio niti smisao niti svrhu svega toga. Za razumijevanje Krleže tek sam sada dospio u neke godine kada mogu malo pronicavije obuhvatiti što taj čovjek piše i o čemu govori – veli Jurišić. A koliko je bio opterećen izvedbama dosadašnjih Leonea? – Film sam naravno gledao. Ali, bilo što što sam do sada radio, a da znam da postoji neki videozapis, nije mi ugodno gledati, zato da me ne povuče na neka rješenja. Činjenica je da su Leonea igrali mnogi ljudi koji su ostavili velik trag u kulturi i ući u te cipele nije bilo lako. S te strane sam na početku bio dosta uplašen, a možda i rezerviran shvatiti snagu te uloge i važnost tog djela. Trebao je dobar dio proba da se otresem svega toga – veli Jurišić. A koliko ga je opterećivala činjenica da se “Glembajevi” igraju na otvorenom, ali i da predstava ima muzičku notu? – Nije mi to prva ambijentalna predstava. Sa svim što ambijent nosi nije bilo lako. No ovo mi je prvo iskustvo s bubicama, čega me bilo strah. Drugo što je bilo teško ignorirati bila je sva ta buka. Kultura ovdje dosta trpi zbog buke. Mislim da je samo pitanje vremena kada će silom prilika i Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto biti premješteni iz svojih matičnih baza i predivnog okoliša gradova jer turizam je požderao taj intimni dio, tu suptilnost i tišinu koja je potrebna i za probe i za predstave. Nismo imali većih problema s bubicama, ali s bukom jesmo i to na samoj premijeri – kaže pa dodaje da misli da je buka manje smetala glumcima nego publici. – Gluma je posao koji je malo više od života kada neke fiziološke stvari padaju u drugi plan. Sada je premijera prošla i popušta stres. Sve ono što je nagomilano počinje izlaziti van... Evo, grlo je stradalo. Sve je to priroda ovog posla – kaže. A kako se srodio s koncepcijom redatelja Zlatka Svibena koji nikako nije samo tehnički iščitavao Krležin tekst? – On je i fanatično uronjen u to što radi, što olakšava rad, ali i povećava pritisak. Ja se na sceni ne usudim pjevati. Mogu privatno neke tonove ubosti, ali da pjevam na sceni, nisam toliko slobodan. Onda smo našli model da Leone ne pjeva. U predstavi imamo petnaestak songova koji bi joj trebali dati neku dubinu. To je njena treća dimenzija koja je trebala podcrtati sveprisutnost smrti kojom je Krleža bio opsjednut – veli. A koliko je njemu jasan lik Leonea, kojeg zovu i hrvatskim Hamletom?
Kompleksniji lik od Hamleta
– Ljepota tog lica je da ima toliko rukavaca da, za koji god se odlučite, ne možete fulati. Možete ga igrati agresivno, povučeno, intelektualno, superiorno, brzo, sporo... Zahvalan je za glumu, ali može vas odvući u nešto a da ni sami kasnije ne znate gdje ste. Po mom mišljenju, to je čovjek koji dosta pati. I u tome nije patetičan, nego dostojanstven. Ta unutarnja patnja treba ostati skrivena upravo zbog zvijeri koje ga okružuju. Imao sam sreću igrati Hamleta, Raskoljnikova, ali Leone je svakako najkompleksniji lik – govori Jurišić, koji nakon četiri dubrovačke izvedbe odlazi na odmor, a onda ga očekuje redovita kazališna sezona u njegovu matičnom splitskom HNK.