Naivnom Tolušiću dogodila se Jugoslavija

Nije se htjelo ići na ponižavanje premijera Plenkovića. Ostavljen mu je prostor za uzmak. Premijer se ogradio od postupka svog ministra

Tko je mogao i pomisliti da će nam ovih dana pred vratima osvanuti nova Jugoslavija? Još se luđim čini da će pri njenom osnivanju ključnu ulogu odigrati jedan hrvatski ministar, i to iz desne vlade. Ono što se činilo nemogućim i van pameti pretvorio je u živu stvarnost ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, koji je jednim svojim potezom uspio okupiti predstavnike Srbije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na zadatku koji je Angela Merkel dodijelila srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Ponekad naše pogreške mogu voditi do ishoda koje druga strana ne može očekivati ni u najluđim snovima. Kao kad pred svojim golom dodaš protivničkom igraču loptu na volej ili, recimo, kad se namjestiš nekom da te ošamari. Treba reći da je sam povod u odnosu na žestinu reakcije bio prilično nesumjerljiv, čak bizaran. Bizarnosti i ponižavajućoj izlišnosti čitave situacije svakako je pridonijela i zbunjena Tolušićeva reakcija, kao i njegovi pokajnički izrazi žaljenja zbog izdavanja novog pravilnika ministarstva poljoprivrede o carinskim pristojbama na poljoprivredne proizvode iz zemalja izvan EU, odmah nakon što su stigle prijetnje o recipročnim mjerama iz Srbije i drugih zemalja zapadnog Balkana. Povlačenje iz ringa nakon prvog protuudarca gesta je nekog tko u taj ring nije trebao ni ulaziti. Ministar se očito za ovu bitku nije uopće pripremio, niti se bavio mogućim posljedicama i suštinom, već samo površinom. Ako uopće možemo reći da je ovo njegova bitka, a ne da mu je ideju o povećanju carinskih nameta na poljoprivredne proizvode iz neeuropskih zemalja netko došapnuo, recimo, uz primjedbu da će takva jedna mjera biti izvrsno primljena kod publike, poglavito one desne. Drugim riječima, ministar Tolušić odlučio je igrati za raju, zanemarivši taktiku. Marketinški stil mišljenja ionako je najjača strana stručnjaka u našoj vladi. Stoga i ne čudi ono što je uslijedilo: umjesto domoljubnog zamaha i bilježenja još jedne pobjede, već nakon obznanjivanja sarajevskog ultimatuma uslijedilo je instantno povlačenje i ponižavajuća kapitulacija na svim frontovima. Još i više: shvatili smo koliko je ministar Tolušić svojim potezom dao ogroman doprinos ujedinjenju zemalja zapadnog Balkana protiv sebe. Kancelarka Merkel može biti zadovoljna, jer se jedan od prioritetnih vanjskopolitičkih zadataka njezina narednog mandata već počeo ostvarivati zaslugom našeg ministra. Nije to, naravno, nešto čemu je ministar Tolušić svjesno težio. Takva ideja njemu zasigurno ne bi mogla pasti na pamet. Uostalom, da je on planirao, svakako ne bi slao oprečne poruke, kojima je kompromitirao vlastitu inicijativu. Tolušićeva naivnost bila je sve s čim se računalo kako bi proces stvaranja carinske unije na zapadnom Balkanu entuzijastično započeo. Reakcija zemalja pogođenih Tolušićevim novim pravilnikom doista je bila instantna, a sve se odigralo kao po unaprijed zadanom scenariju, ili je bar izgledalo upravo onako kako bi kancelarka Merkel to i željela – u duhu zajedništva, solidarnosti i međusobnog razumijevanja naroda i narodnosti. Odsustvo Albanije i Kosova svjedoči da tekst sarajevskog ultimatuma ima potpis Beograda i Vučić-Merkeličine inicijative okupljanja zemalja zapadnog Balkana u zajedničkom predsoblju EU pod vodstvom Srbije. To što je za mjesto odašiljanja ultimatuma izabrano Sarajevo, a ne recimo Beograd, svjedoči o tome da se nije htjelo ići na ponižavanje premijera Plenkovića, već se gledalo ostaviti mu prostor za uzmak. To se i dogodilo. Premijer se ogradio od postupka svog ministra, koji je u ovome ispao soler i svu krivnju primio na svoja leđa. Čisti efekt ove operacije: ujedinjuje se regija pred našim vratima, a mi igramo ulogu ljubaznog vratara i gospodi pridržavamo šešir. O tome ponajbolje govori ton samog sarajevskog ultimatuma, odakle se moglo iščitati sigurnost da je stvar već riješena, kao i točka 7. zajedničkog priopćenja s ministarskog sastanka, gdje se četiri države zapadnog Balkana dogovaraju da će i ubuduće u ovakvim situacijama imati zajednički nastup. “Dogovoreno je da se ovakve vrste ministarskih sastanaka, nevezano za aktualni problem, održavaju redovno s ciljem otklanjanja barijera. Sljedeći sastanak u Skoplju narednog mjeseca.” Tolušićev nepromišljen potez iskorišten je samo kao povod, a razlog su bile veće ambicije koje, po svemu sudeći, nadilaze i proklamirane ideale osnivanja carinske unije; radi se o političkom projektu. I doista, ne čini li se da je ovaj naivni potez postavio temelje nečemu dubljem, nečemu što ne nastaje tako spontano i bez vanjske podrške?