Putin gradi novi ruski imperij, udara čim mu tko stane na žulj

ad bi netko, neizlječivo zaražen politikom, doživio danas tu (ne) sreću da među najmoćnijim ljudima svijeta po svome protokolu bira društvo za privatnu večeru, vjerojatno bi se najviše kolebao oko Vladimira Putina. Lako je pretpostaviti da bi Donalda Trumpa škartirao već u prvoj selekciji: američki predsjednik, kažu, nema koncentraciju za razgovor dulji od tri minute. S Angelom Merkel izbor bi bio nešto teži, a na kraju i lakši: njemačka kancelarka nije u rodnom DDR-u stekla potreban politički šarm, ali je u ujedinjenoj Njemačkoj stekla ugled ozbiljnoga državnika do kojeg drže na svim stranama zemaljske kugle, i među njezinim protivnicima, ne samo pristalicama. Emmanuel Macron, kao ni Trump, nije još ovladao svojom zemljom da bi mogao vladati svijetom: francuski predsjednik bi mogao postati dobar vladar – ne na način Napoleona, silom, prije Voltairea, mudrošću – pa postaje nezaobilazan sudionik u ozbiljnim razgovorima o svjetskoj politici. Temeljito filozofski obrazovan, sa svježim političkim idejama, taj bi mladac mogao biti neupitan gost za virtualnim stolom; za razliku od njega, Putina uz filozofiju veže nepromišljena izjava da je i džudo filozofija (a ne samo sport); Rus bi morao proći ozbiljan politički pretres prije nego što mu se uruči pozivnica, da ne bi i za stolom pokazivao mišiće. S njim se ne bi potpuno znalo koliko bi se uskratom poziva dodatno kaznio strpljivi političar koji (još) podnosi da mu strana vojska dolazi na granice njegove (moćne) države, a koliko bi se pozivanjem nagradio agresivni državnik koji je, gazeći međunarodno pravo, okupirao ili odcijepio dijelove drugih zemalja. Svijet se nad njegovim postupcima u većini zgraža, jer poslije Drugog svjetskog rata nijedna država nije tako brutalno otela dio teritorija drugoj državi; za manji dio, uglavnom ljudi ili skupina autoritarnih i konzervativnih sklonosti, Putin je neokrunjeni vođa novog konzervativnog pokreta otpora protiv globalnog liberalnog poretka koji je uspostavljen padom komunizma i ru- šenjem “sistema iz Jalte”. Nakon 17 godina vlasti, i s perspektivom da novim redizajniranjem Ustava ostane u Kremlju dok to sam želi (za ostalo će se pobrinuti odani narod), Vladimir Putin čvrstom rukom vodi Rusiju iz iskušenja u iskušenje (u njegovoj verziji, iz pobjede u pobjedu). Kopije njegovih brojnih portreta dosta su blaže od grubog političkoga originala, viđenog u Ukrajini i prije toga u Gruziji: u tehničkoj izvedbi obnoviteljskog projekta ruske imperijalne sile ima i nekog njegova državničkog majstorstva koje pod utjecajem filmskih vračeva (da li i plaćenika?) tipa Olivera Stonea ili Nikite Mihalkova grade junaka za budući mauzolej; slavni filmaši peglaju njegovu sliku, i s dozama simpatičnosti na račun nositelja crnoga (džudo) pojasa ili krotitelja lavova, nadoknađuju gubitke simpatija u demokratskim i liberalnim krugovima zbog očite državničke agresivnosti. Od nekadašnje intrigantne zagonetke u svijetu, Putin je sve manje rješenje, a sve više problem današnje (neuređene) svjetske politike. Dok američkoga predsjednika kontrolira pravna država, a sve otvorenije i njegova stranka, ruski predsjednik kontrolira i državu i stranku (da se o tajnim službama i policiji i ne govori, one su njegova priručna država). Nakon Jeljcinova teško podnošljiva mamurluka, Ruse opijaju Putinova snaga i moć, fizička i politička.

Platforma ‘bratske pomoći’

Kad hoće reći nešto učenije, Putin se poziva na mislioce poput Berdiajeva ili Solovjeva, da podupre svoj plan o velikoj Rusiji bez komunizma. U njegovo ograđeno intelektualno dvorište pristupa nemaju oni politički protivnici koji ne misle kao on; za njih je osigurao egzil ili psihijatrijski azil, ako ne pristaju na njegova pravila demokratske igre koja su testirana u eri diktature proletarijata: “Demokracija nije anarhija. Sve u demokraciji nije dopušteno“? O tome što je (ne)dopušteno odlučuje njegov klan koji ga prati od Sankt Peterburga, po uhodanome sistemu da policija može uhititi i 1400 demonstranata da spriječi demonstracije. U putinovskoj terminologiji to se zove demokracija suverenosti. Uspješno je, uglavnom, zaliječio stare rane koje je nanijela revolucija; stvara nove podjele u ruskome društvu na pitanjima demokracije, na tipično sektaški način: tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Oponent Aleksej Navaljnji posljednji je živući primjer – poslije drugih koji više nisu na životu ili su se umirili – koji potvrđuje tezu o ograničenoj demokraciji (poslije ograničenoga suvereniteta). Sam Putin nikad nije izgovorio