Pitki roman iz najbližeg susjedstva o rock-generaciji koja je izgubila rat s nacionalistima
Slovenski odvjetnik i kolumnist Mladine Dino Bauk svojim je prvijencem, romanom “Kraj. Iznova” 2015. u Sloveniji osvojio publiku i brojna priznanja. Roman tog novog slovenskog literarnog junaka (bračkog podrijetla te navijača Hajduka) sada može čitati i hrvatska publika u prijevodu Jagne Pogačnik i nakladi Hena coma. Riječ je o pitkom romanu iz najbližeg susjedstva koji se bavi našom zajedničkom, turbulentnom regionalnom prošlošću te bi, uz malo sreće i medijskog vjetra, mogao naići na iznimno dobar odjek i u Hrvatskoj. Uostalom, već u rujnu Dino Bauk će svoj roman predstavljati u zagrebačkom umjetničkom kafiću Botaničar. Pri čitanju romana treba imati na umu da je Dino Bauk relativno mlad čovjek, rođen je 1973. godine. Kada se raspadala Jugoslavija, i to, usput rečeno, uz presudno međunarodno sufliranje, Bauk je bio jedva punoljetan, ali ipak je svjedočio njenim posljednjim godinama i njenom labuđem pjevu. Iako Baukovi junaci nemaju nikakvih političkih i ideoloških iluzija o Titovoj Jugoslaviji, oni su samo ljudi od krvi i mesa koji život u samostalnoj europskoj Sloveniji i njenoj metropoli Ljubljani uspoređuju sa životom u socijalističkoj i samoupravnoj državi. I njihovi zaključci nisu ni jednostavni ni plošni. Jer Denis, koji je Slovenac po mjestu rođenja, ali i sin oficira Jugoslavenske narodne armije kojeg je slovenska suverenističke politika izbacila iz Slovenije nakon 1991. godine brišući ga iz knjige državljana, o Sloveniji nikako ne može razmišljati kao o idealnoj europskoj državici u kojoj se potpuno poštuju ljudska prava. Baš kao što dvojbeni stav o Sloveniji imaju i njegovi prijatelji, valjda čistokrvni etnički Slovenci Petar i Goran, koji su se s više ili manje uspjeha skrasili u alpskoj deželi koja tako snažno želi postati i mediteranska sila. Oni naime, uglavnom bez pobune, pasivno gledaju kada im policija vlastite zemlje odvodi prijatelja s kojim su odrasli i s kojim imaju čak i bend. Oni se ne bune aktivno protiv te očite i mučne diskriminacije. Pristaju na nju linijom manjeg otpora slušajući bajke o višestranačkom raju, potkupljeni površnim blagodatima kapitalizma, kreditima, dobrim autima, supermarketima... U cijelu tu vrlo realistično opisanu priču oko odrastanja jedne rokerske generacije koja je obožavala Ekaterinu Veliku i nije bila odgajana u nekom nacionalističkom slogu (a možda i uopće nije odgajana, što možda i nije tako loše), pisac je ubacio i jednu Amerikanku Mary. Mary je naočita i seksualno znatiželjna djevojka koja je u Sloveniju pristigla još u njenoj socijalističkoj fazi kao mormonka, dakle u službi vjere propovijedajući mormonsku istinu i pravovjernost. A kada se zaljubila u lakokrilog rokera Denisa, kao i on u nju, vrlo je brzo izbačena iz svog mormonskog poslanja i odvojena od zlosretnog Denisa koji joj je tako ostao samo njena velika (pa i najveća) ljubavna patnja i neostvareni životni ljubavni san. U Sloveniju je Mary došla kako bi razbila diktatorske okove neslobode u jednoj komunističkoj državi, bitno udaljenoj od vjere, a onda je u stvarnom kontaktu s mladim i neopterećenim urbanim Slovencima iz neopterećene Ljubljane shvatila da su oni veći zapadnjaci od njenih američkih uskogrudnih prijatelja i suradnika i da su slobodniji i od nje same. Baš u tom saznanju lucidne Mary nalazi se jedna od najdubljih poruka ove knjige, s kojom se, doduše, vjerojatno mnogi neće složiti jer i na sam spomen Jugoslavije oni škripe zubima, a na usta im izbija pjena, a slobodnog egzorcista niotkud. Na egzorciste tog tipa u Hrvatskoj su trenutačno najdulje liste čekanja, ali to je druga tema. Na žalost, postkomunistička idila u Sloveniji trajala je ubojito kratko. Denis, izbačen iz Slovenije, vrlo brzo postaje hrana za topove u međuetničkom ratu u Bosni i Hercegovini, ali pisac ne imenuje Denisovu ratnu stranu ostavljajući njegovu nacionalnost nepoznanicom. Ipak, jasno je da je jugoslavenska slobodarska rock-generacija izgubila ne samo bitku nego i rat.