OSTAT ĆEMO ZA STALNO NAĐEMO LI NAKON FAKULTETA POSAO

Cijelo su djetinjstvo slušali priče o Hrvatskoj, na odmor su dolazili na jadransku obalu, upoznali su se zbog svojih hrvatskih korijena, a sada su ovdje odlučili započeti novi život. Stipe Legčević i Pamela Shoda iz Venezuele potomci su Hrvata u dijaspori koji su se, dok mnogi iz Hrvatske odlaze, u Hrvatsku odlučili vratiti. U Zagreb su se doselili prije dva mjeseca. – Otac mi je iz Like, a majka iz Slavonije. Oboje su pred Drugim svjetskim ratom pobjegli u Venezuelu, ondje se upoznali, zaljubili i osnovali obitelj – kaže Stipe, na što Pamela dodaje: – A meni je djed podrijetlom iz Hrvatske. Njihove su se obitelji družile upravo zbog zajedničkih korijena, a Pamela i Stipe su se zaljubili, oženili te dobili troje djece. – I baš zbog njih došli smo u Hrvatsku, da oni imaju slobodno, mirno i sigurno djetinjstvo – govori mladi bračni par dok se šestogodišnja Martina, četverogodišnji Ivan i dvogodišnji Stipe Tomislav igraju uz Manduševac. Trčeći oko vode, igraju se, prskaju i smiju. – Možda to nekome zvuči apsurdno, ali njima je ovdje kao u Disneylandu. Oni se nikada prije dolaska u Zagreb nisu slobodno igrali na trgu ili vozili u autobusu i tramvaju. Toga u Venezueli više nema – prepričava Pamela Shoda referirajući se na veliku političku, ekonomsku i socijalnu krizu koja je pogodila Venezuelu. Nekad bogata zemlja danas grca u problemima, ljudi su na ulicama, stotine ljudi su već ubijene u prosvjedima protiv predsjednika Nicolasa Madura, a u državi je nestašica hrane i lijekova.

Plaća liječnice 16 dolara

Na pitanje kolika joj je u Venezueli bila plaća, Pamela – a ona je liječnica – odgovara 16 dolara. A na naš zbunjen pogled potvrđuje da joj je plaća zaista bila 16 dolara mjesečno te dodaje: – U Venezueli nema više ničega osim nesigurnosti i svatko tko ima mogućnosti već je otišao ili će otići. Većina naših prijatelja i rodbine je pobjegla. Ističe da su svi uglavnom razišli po svijetu. Ona i njezin suprug odlučili su se za Hrvatsku jer su s njome oduvijek osjećali povezanost, iako je većina njihovih prijatelja za život odabrala SAD ili neku zemlju španjolskoga govornog područja. – Mi smo od početka bili sigurni da želimo u Hrvatsku jer smo odmalena cijeli život slušali kako je ovdje lijepo i oboje se osjećamo Hrvatima, a želimo to prenijeti i na našu djecu. Zato smo im svima dali hrvatska imena, još dok nismo ni slutili da ćemo doći ovdje – govore Stipe i Pamela koji žive u zagrebačkoj četvrti Vrbanima. Kažu da se moraju naviknuti na mnogo novih običaja, a najčudnije im je kada idu u šoping, a trgo- vine su pune. Drukčija je i hrana, vrijeme, jezik... Stipu su roditelji učili hrvatski, tako da ga govori bez problema, no njegova supruga i djeca nisu ga naučili. Zato će sada svi na tečaj. – Vjerojatno će ga klinci naučiti brže nego ja, djeca jako brzo upijaju, a meni se čini da je jako težak – govori kroz smijeh 31-godišnjakinja te ipak dodaje kako želi što prije naučiti jezik da bi mogla početi tražiti posao. S druge strane, 39-godišnji Stipe, koji je u Venezueli imao svoju tvrtku koja se bavila poljoprivredom, nada se da će uskoro početi raditi. Djeca će pak na jesen krenuti u jaslice, vrtić i školu. Kći im je, naime, prvašica i vesele se što će ići u hrvatsku školu. Sigurni su da će se snaći, a neko vrijeme imat će i pomoć u nastavi. – Njima je ovdje odlično, kada ih pitamo žele li se vratiti, svi odmah kažu ne. Tako da smo sigurni da ćemo ostati u Hrvatskoj čak i ako se situacija u Venezueli poboljša. Hrvatska je sad naš dom – kaže mladi bračni par te dodaje kako zapravo uopće ne misle da će se tamošnje stanje poboljšati odnosn. Smatraju da još jako dugo neće ondje biti bolje jer je primarni problem mentalitet ljudi te drukčija kultura življenja u Latinskoj Americi. Zagrepčani su ih, s druge strane, oduševili, a posebno su ih osvojili gostoprimstvom prema strancima. – Nekada čak imam osjećaj da nas više “paze i maze” kad razgovaramo španjolski. Kad progovorimo hrvatski, gostoprimstvo splasne – kaže Stipe Legčević kojemu je u povratku najviše pomogao Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske iako nisu imali puno komplikacija s papirologijom. – Imali smo sreće jer su naši roditelji oduvijek bili jako vezani uz Hrvatsku, tako da smo oboje imali hrvatsku putovnicu i prije nego što je u Venezueli izbila kriza. S druge strane, ondje ima dosta Hrvata za koje znamo da bi se voljeli preseliti ovdje, ali nemaju riješene dokumente i za njih to jako dugo traje – ističu Pamela i Stipe te dodaju kako su svi Hrvati izvan domovine jako povezani i jako se ponose svojim podrijetlom. Smatraju i da bi se sigurno puno više Hrvata iz cijelog svijeta voljelo vratiti u domovinu da ih sami Hrvati nenamjerno ne odbijaju. – Hrvati se dosta žale na situaciju u zemlji i ako iz prve ruke ne znate kako je ovdje, onda samo čitate negativno o situaciji u Hrvatskoj, što većinu ljudi odbije od povratka. A ovdje je zapravo predivno! Naravno da svaka zemlja ima problema, ali u Hrvatskoj sustav ipak funkcionira. Mi se smijemo kada nam netko počne govoriti da je ovdje loše. Mislim da bi sve Hrvate trebalo poslati na mjesec dana u Venezuelu pa bi bili presretni kada bi se vratili i možda bi onda cijenili sve to što imaju – zaključuju. I dok su neki Hrvati nezadovoljni i ovdašnjim obrazovnim sustavom, on je oduševio mladi bračni par iz Bolivije, Mauricia Andresa Munoza Gonzalesa i Danielu Alejandru Gumiel Pardo. I on, naime, ima hrvatske korijene s obzirom na to da je njegova baka otišla s otoka Brača u Boliviju gdje se udala i rodila šestero djece. – Imala je petoricu sinova i jednu kćer, to je moja majka. Ipak, iako sam često slušao o Hrvatskoj, nikada nisam naučio jezik, pa sam kao student odlučio doći ovdje na sveučilišnu razmjenu da bih naučio jezik i više o hrvatskoj kulturi, običajima... – prepričava Mauricio Andres koji je prvi put u Zagreb došao prije četiri godine te proveo ovdje 10 mjeseci. Odlični uvjeti studiranja te prilike koje se pružaju mladima toliko su mu se svidjele da je zaključio da ovdje želi nastaviti obrazovanje. U Boliviji je nakon povratka proveo samo pet mjeseci te se odlučio za stalno vratiti u Hrvatsku. Ondje je stoga riješio sve potrebne testove i dobio hrvatsko državljanstvo. – Ali nisam se vratio sam – kroz smijeh napominje 29-godišnjak koji se u Boliviji i oženio pa se u Hrvatsku vratio sa suprugom. Žive ovdje već dvije godine, on je upisao diplomski studij grafičkog dizajna, a ona je studentica na Veterinarskom fakultetu.