Napadom Josipovića na Crkvu počela bitka za Pantovčak

Mala je vjerojatnost da je bivši predsjednik Ivo Josipović baš u vrijeme jednog od najznačajnijih katoličkih blagdana u Hrvatskoj, slavljenja Velike Gospe, slučajno napao kler, jednog nadbiskupa te javnu televiziju zato što je, prema njegovu mišljenju, prekomjerno emitirala vjerske sadržaje. Josipovićev istup, kao i kasniji medijski nastavci, bili su neprincipijelni i netolerantni, ako ćemo se sjetiti onog Josipovića koji je pet godina bio predsjednik države, a naročito njega s početka mandata. Tada, 2010., Josipović je posjetio i Tezno i Bleiburg te se poklonio hrvatskim žrtvama stradalim “s druge strane”. Nevjerojatan događaj za Josipovića iz 2015. ili Josipovića iz 2017. No, već nakon isteka prve godine mandata, a pogotovo kada je u prosincu 2011. na vlast došla njegova, lijeva politička opcija, Josipović je po brzom postupku “došao k sebi”, pa počeo govoriti slično kao i danas – o ustaškim zmijama. Novost je, međutim, da je ustaškim zmijama dodao i Crkvu i katolički kler. Propale su tako godine ulaganja nekih uglednih hrvatskih vjerskih konzervativaca i intelektualaca, inače baš pobornika pokreta Vigilare, da se agnostika Josipovića “prevede” na stranu “svjetla”. Josipović, naprotiv, prema zadnjim istupima, kao da je više bio pod utjecajem peruanskih “Svijetlih staza”, a ne izložen svjetlu vjerskog prosvjećenja. Dodajmo tome koliko je neprincipijelan i njegov napad na javni HRT, s obzirom na to da je on sam bio svaki dan u središnjem dnevniku, a da je javna televizija prenosila sva njegova ne tako rijetka pojavljivanja u crkvama i na misama. To njegovo medijsko druženje s vjerom, vjernicima i Crkvom, sada se vidi, bilo je u funkciji utrke za dobivanje drugog predsjedničkog mandata. Iz tog doba potječu i njegove izjave kako će ga za kandidata podržati i “većina HDZ-ovaca”. Josipoviću je taj plan propao, pa se sada više ne treba činiti tolerantnim, nego, naprotiv, istaknuti barjak i povesti lijeve/ultralijeve u novu bitku. Poruka njegova intervjua Večernjem listu (“Ako se ljevica ne udruži iza jakog kandidata, Grabar-Kitarović opet bi mogla biti izabrana”) jest samoponuda da on bude istaknut kao protukandidat ljevice na izborima za osvajanje Pantovčaka 2019. U intervjuu Josipović “lupka” i po Zoranu Milanoviću kako bi ga valjda natjerao da se izjasni ima li ambicija kandidirati se u ime ljevice kao protukandidat Kolindi Grabar-Kitarović. Istu je boljku, to nervozno požurivanje i gurkanje, Josipović pokazao i potkraj svoga mandata, jer ga je HDZ namjerno izluđivao i ostavio čekati godinu dana dok se Grabar-Kitarović nije i javno kandidirala. Sada bi želio znati ima li izgleda, jer neće imati nikakvih ako u utrku krene Milanović. Kada bi, pak, Josipović bio istaknut kao kandidat udružene ljevice, to bi izgledno osiguralo laku pobjedu Grabar-Kitarović. Krene li ona, naravno, u tu utrku za drugi mandat. A bilo bi čudno da ne krene, s obzirom na to da je u polovici mandata odradila posla za Hrvatsku koliko ukupno nije uspjelo Stjepanu Mesiću i Josipoviću u 15 godina. Mesić je u vanjskoj politici 10 godina odrađivao “nesvrstanost”, putovao po Aziji i sjeveru Afrike, a u ta dva mandata nestalo je pola efektiva Hrvatske vojske. Josipoviću je najdraže bilo regionalno druženje sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem, a nije ga zanimalo što je s vojskom. Mesić je, nakon dviju afera s “ustaškim snimkama”, izgubio svaku političku vjerodostojnost, a Josipović vjerodostojnost gubi upravo sada, jer se otkriva kao osoba znatno niže tolerancije no kada je bio predsjednik i radio na prikazivanju sebe kao “predsjednika svih građana”. Ako za Mesića danas nije izvjesno što je to bio – ustaša, antifašist ili svestrani oportunist, a za Josipovića koji je pravi, onaj iz 2010. ili 2017., jasno je zašto je njih dvojice na kraju svima dosta.

Kada bi Josipović bio istaknut kao kandidat udružene ljevice, to bi osiguralo laku pobjedu GrabarKitarović